Po strogoj definiciji T. S. Eliota, po kojoj je pesnik samo onaj posle dvadeset pete godine, Milan B. Popovic se pridruzuje ovoj svetskoj skupini rasnih refleksivnih pesnika, koji su formu izjednacili sa sadrzajem i time bice poetike, mozda i nehotice, uzneli do bica metafizike. Iako refleksivna, Popoviceva poetika je veoma modernisticna / jednacenje sadrzaja i oblika /, ali ne i modernisticka, napose ne u svrstavalackom smislu krojenja pravaca i ustanovljenja skola. Kao zreo pesnik, za kojeg je irelevantno da li je rodonacelnik ili epigon, svejedno mu je kojoj --e se skoli prikloniti, s obzirom na postupak transcendiranja culnog sveta u igru onostranih, a stvarnih demona i arhandjela, koji i jesu jedina pouzdana datost nasih nepouzdanih postojanja...
Paradoksalno, Popoviceva poeticka odmerenost, doseze pravu meru u neodmerenosti, tako da ova kobna dijalektika garantuje onaj kvalitet plus, koji se samo povremeno i sporadicno javlja u nasoj savremenoj poeziji. I zato ima ostati zabelezen. Gust a sveden, razu--en a kontrolisan, bahat a obziran – to je lik koji stoji ispred i iza ovih stihova. Moglo bi se re--i da je Popoviceva poezija unekoliko kontroverzna u svojoj ponudi, ali sasvim cedno i prijemcivo pohotna u traznji inspirativnih svojstava sveta i zivota, --to se upravo o--ituje naslovom slozene razaznatljivosti: OKA DA NE ISPUSTIM DAH.
Izrazit, zbilja metafizicki, vapaj pesnika, ocituje se u traznji opustanja, umirenja, smirenja, koja - nasuprot surovom otporu - poetski traju u vrtlogu i turbulenciji jezivog luna - parka nase / ljudske / zivotne bacenosti u svet.
Cuvar mi budi dok ne nestanem, peva Popovic, a sam se, kao akribicki tvoritelj vapajnog stiha, budi i pre samog cuvara. Po misljenju i osecanju ovog podviznika / jer je takav svaki koji se upusti u uosecavanje Popovicevog rogobatnog, a skladnog poetskog izraza /, reprezentativan je stih iz pesme Jedini spas, koji glasi: Ja sam tad manji od maha, / zrno, / njegovo zrnevlje u telu prepoznajem, / tkivom osecam svojim.
Ovaj, manji od maha / stih retko vidjen i prepoznatljiv u modernoj poeziji uopste /, upravo, kao pesnik, autor, ziv covek od krvi i mesa, imenom Milan B. Popovic, seze do velicajnosti daha ili poslednjeg izdaha nepoznanice umiranja, kao svete tajne zivovanja.
Jer, u pesmi Meseceva ostrica, pesnik ispisuje nenadnu, zamamnu i zaumnu kletvu, upucenu samom bicu pesnika: Mesec, jos je u meni, nada mnom bdi, ja mu se nadam, odsjaj njegov u seni, pronadjoh izlaz da bicem svim propadam, padam...
Na kraju uvodne recce o poeziji Milana B. Popovica, nemo ustvrdjujem da je ovaj autor za - ludne, ali ne i uzaludne zbirke, doprineo najtezem pregnucu istorije pesnistva: oduzimanjem, a ne dodavanjem poeziji njenih imanentnih vrednosti. Pevajuci, Milan, iako dobrohotan, osporava druge. A sebe ne vozdize, jer priznaje: Od najboljih bolji sam, / od najjadnijih jad krio sam, / zbog tebe kriv sam, / zbog sebe sam sam.../
Recju, Milan B. Popovic se poezijom bori protiv poezije i time joj neizbezno – pripada. Dok oka ne ispusti dah.
Olga Stojanovic