U velikoj kino dvorani zagrebačkog Studentskog Centra u petak, 2. listopada, održan je 8. po redu etno festival Nebo fest.....

Festival su otvorili S.o.M. pred malobrojnom publikom. Njihova glazba sigurno nije za svačije uši - obrade tradicionalnih, ponajviše međimurskih pjesama na doom metal podlozi - no, ne može im se poreći da vas mogu uvući u svoju mračnu atmosferu.....

Uznemirujući teški bas drone od tri note je konstanta kroz sve skladbe, električna gitara ponekad odsvira sporiji distorzirani solo, dok mrvicu živosti u zvuk unosi bubnjar. Preko svega odzvanjaju kristalni ženski glasovi koji se s vremena na vrijeme s muškim glasom pretvaraju u režanje.....

Nakon S.o.M. uslijedilo je nešto s potpuno drugog pola emocija i mentaliteta. Valungari su veseli i razuzdani Prigorci iz Martin Brega, čija su duhovna i glazbena braća u prvom redu ska-punk prvaci i etno-punkeri poput Manu Chao.....

Obrade poneke tradicijske pjesme u takvom stilu i simpatični ženski zbor su folk elementi u njihovom izričaju. Opušteni i zafrkantski nastup Valungara uključivao je i obradu Balaševićeve "Narodnjaci" i za sam kraj pojavljivanje glavom i bradom 'kralja rokenrola' u punoj spremi.....

Treći su na redu bili Martin Lubenov i Krasimir Malakov i opet je to bio potpuni stilski i emocionalni zaokret. Lubenov je harmonikaški virtuoz koji je u SC-u pokazao da ga s pravom uspoređuju s velikanima harmonike poput Richarda Galliana.....

Kao i spomenuti francuski kolega, Lubenov kombinira jazz senzibilitet s tradicionalnim elementima svoga kraja, što bi u Lubenovom slučaju bili bugarski, odnosno balkanski i romski ritmovi i melodije. Ništa manje virtuoznim nije se pokazao ni Malakov na svom klarinetu.....

Lubenovu su nekoliko puta zasmetali zvukovi koji su dopirali izvana ili iz monitora na bini, no nama u publici je nakon Valungara, koji su u prvom redu usredotočeni na postizanje dobre atmosfere, bilo teško obraćati pozornost na takve detalje.....

Svakim sljedećim nastupom u dvoranu je pristizao novi dio publike, tako da se do nastupa Cinkuša okupio već solidan broj ljudi, premda je to u ogromnoj kino dvorani SC-a još uvijek izgledalo poprilično prazno. Definitivno bi se bolji kontakt izvođača i publike ostvario u nekom primjerenijem mjestu poput KSET-a.....

Cinkuši su konačno uspjeli podići dio publike na noge i privući ih na ples ispred pozornice. Uz provjerene favorite iz njihovog opusa poput "Grad se beli", "Recept", "Raca", veliku porciju koncerta je zauzeo materijal s novog albuma "Špiritus Sanctus". Vjerni fanovi pokazali su da već znaju sve tekstove novih skladbi te su Cinkuše pozivali na bis u kojem su ovi izveli omiljenu "Oj krapinske vuske staze".....

Tako je u dobrom raspoloženju završio 8. Nebo fest te su se svi na poziv Cinkuša zaputili na festivalski tulum.....

Godine i godine su prolazile, a Valungari su se i dalje koprcali među demo bendovima. Tada su udarili šakom o stol i krenuli u veliki pohod. Prvo je pao HGF, potom se dogodio i prvijenac "Šljuk", uskoro će biti pokorena i Velika rock eksplozija.......

Gdje im je kraj, upitali smo putem e-maila Marina i Kovu... Kao i na albumu, tako su i na tipkovnici vrlo zabavni, pa evo njihovih odgovora.......

Karijeru ste započeli još davno, prije petnaestak godina. Što vam je tada bilo u glavi, a što danas?
Marin: Prije petnaest godina smo bili srednjoškolci, bez velikih briga, glazba nam je bila zabava, kako sviranje tako i odlasci na koncerte i sl. Imali smo puno vremena i zbilja smo ga uglavnom trošili na glazbu, danas petnaest godina kasnije - žene, djeca, kuća, posao, računi... A mi i dalje sviramo da se zabavimo i opustimo iz čistog užitka i da taj užitak podijelimo s publikom.....

Kova: Da, prije 15 godina su to bile kante, gitare bez žica i nekakve čobanske frulice, ali naravno odmah smo snimili kasetu i napravili omot i sve, taj prvi uradak se zvao "NEART". U glavi nam je tada bilo puno lošeg vina i divljanja po parkovima, vlakovima i šumama, a danas nam u glavi zvone samo pare i silna želja da postanemo popularni! (smijeh)....

U to vrijeme, krajem '90-ih., ste izdali niz demo izdanja... Zašto se to nije nekako pretvorilo u nešto više, u neki pravi album?
Marin: Od početka našeg rada nas prati isti problem, u alternativnim krugovima nas smatraju za pop bend a za 'meinstrimaše' smo previše alternativni. To nam je oduvijek bila velika kočnica u radu, da smo se uspjeli smjestiti negdje, već bi vjerojatno odavno bio neki album.....

Mi se niti sada nismo ništa promijenili, i dalje imamo slične probleme, ali smo u odnosu na onda sazrjeli i kao ljudi i kao muzičari i polako uspijevamo izraditi svoje mjesto na sceni, ali i dalje bez kompromisa.....

Kova: Nedavno smo kreirali i vrstu naše glazbe - nesvrstani, a kako Marin i kaže, to ćemo i ostati. Ali dobro, nije samo to bio problem za dolazak do albuma, bilo je tu i nemara, zaokupljenosti kreiranjem životnog staništa, neimaština sredstava, školovanja i sl.....

Prošle godine kao da ste se iznova rodili... Koji je bio ključni moment da se izdignete iz demo scene?
Marin: Nakon petnaest godina rada jednostavno smo odlučili napraviti nešto.
Kova: Sazvali smo sastanak užeg rukovodećeg odbora prije dvije godine i krenuli to izbaciti kako treba i pošteno, kao i uvijek. To je naš moto: pošteni rad i ljubav prema onome što radiš.....

Koliko je u tome pomogao HGF, a koliko Siniša Bizović?
Marin: Jednostavno nam je poslije te naše odluke krenulo, sve se otvorilo i HGF i Bizović su postali dio naše priče i pomogli pri objavljivanju albuma i bijegu iz dugogodišnjeg 'bivstvovanja' na hrvatskoj demo sceni.
Kova: Bez Siniše bilo bi puno teže, on je jednostavno bio iskra koja je upalila to naše gorivo i mašina je krenula, malo cvili remenje ali ide.....

Početkom godine izdali ste prvijenac "Šljuk". Kako ste zadovoljni s reakcijom kritike i publike?
Marin: I ovaj dio priče potvrđuje naš status na sceni, kritike su od hvalospjeva do toga da smo dno dna. Ali mi smo na to već navikli jer već ranije smo se susretali s kritikama da za isti naš uradak kažu da je 'nešto najbolje na prostoru bivše Juge od Buldožera' do toga da smo 'najgori bend na svijetu'.....

A što se publike tiče, tu su reakcije nepodijeljene - oni s kojima smo na istoj valnoj duljini vole nas i uživaju na koncertima a oni drugi nas niti ne komentiraju.....

Kova: Meni je samo žao što neki kritičari niti ne poslušaju materijal ili to naprave u minutu-dvije i donesu 'ozbiljne' neobjektivne odluke i to još objave, a neki za to još dobiju i honorar, nažalost. Kod publike je drugo: zabavljaju se i plaču zajedno s nama!....

Na albumu su pretežito ska-punk-rock zajebancije. Je li vama prvo u planu zabaviti publiku ili ipak želite jednog dana biti nešto ozbiljniji rock bend?
Marin: Ozbiljni smo u svemu što radimo i uvijek nam je bitno kada radimo stvari da nama bude dobro, ustvari, nemamo nekih pravila, bitno nam je da se zabavimo, a to naša publika osjeti i zabavlja se s nama, a mi smo jako ozbiljni u toj našoj 'zajebanciji'.....

Kova: Ne bih rekao da je to zajebancija, "Šljuk" je do bola ozbiljan album, s nešto veselijom glazbenom kulisom!....

Uzori i utjecaji se mogu jasno iščitati, rano Hladno pivo, Zadruga, Vatrogasci, Gustafi... Znam da mnogi bendovi ne vole usporedbe s drugima, ali... Slažete li se s ovim popisom bendova i koje biste još bendove istaknuli kao smjernice vlastitog zvuka?
Marin: Uglavnom se ti neki bendovi spominju kada se priča o Valungarima - s nekima se možemo složiti, a s nekima ne. Većinom smo odrastali na Azri, novom valu, ri-rocku, panku. Ali što se našeg sviranja tiče, uvijek smo gledali da se ne držimo nečega kao pijan plota, kad bismo i radili neku obradu nismo je nikada samo presvirali, uvijek smo nastojali dodati pjesmi malo valungarskog začina.....

Kova: Mi smo i počinjali svirati u vremenu nastajanja spomenutih bendova, doduše oni su bili malo stariji, ozbiljniji i prije su krenuli 'pravim' putem, a ono što je utjecalo na njih, utjecalo je i na nas, nisu oni izmislili ništa novo, samo je trebalo preslušati ploče naših roditelja i krenuti, upaliti pojačala i 1, 2, 3, 4.......

Jasno se vidi da su mnoge pjesme dobile inspiraciju na pijankama s nekoliko promila u krvi... Kako teče vaš slijed pisanja pjesama?
Marin: Nema nekog specijalnog pravila, tekstove uvijek piše Kova i često ima neku ideju za glazbu, onda to nas dvojica sastavimo u pjesmu, pa dođe basist Marko i kaže tu ovo ne valja, tu idemo ovako, tu ćemo promijeniti ovo... i na kraju dođemo do naše nove pjesme.....

Kova: Inspiracije su češće poslije pijanki ili kada se nema za pijanku... Inače, pjesme dolaze same; usred noći, u pola seksualnog čina, na tramvajskoj stanici ili na WC-u. Ili pak Kizo (gitarist) napravi temu, malo se popije, pa se rime same slažu... Ali to su pjesme koje još nisu snimljene i tek dolaze.....

Koja pjesma ima najsmješniju 'životnu priču nastanka'?
Marin: Početkom 2000-ih. smo Kova i ja išli na probe sami nekih pola godine i napravili novih pjesama za cijeli jedan album, bile su to obrade narodnih pjesama iz cijele Hrvatske i jedna makedonska. Kada smo to prezentirali Marku, sve je palo u vodu, mjeseci našeg mukotrpnog rada i tada smo se svi grohotom nasmijali, ovih dana smo neke od tih pjesama izvadili iz ladice valungarskih zaborava i uvrstili ih u naš repertoar.....

Kova: Ipak se isplatilo, na ovogodišnjem Nebo festivalu uz novitet, naše bekvokaluše Vladarice, zablistale su stare pjesme u novom mlađahnom ruhu, a meni je najsmješnija priča o "Seraču", bilo je hladno zimsko jutro žurim u firmu jer me gadno stislo, dočepam se WC-a i osjetim: još topla je daska od prošlog serača, palim cigaru da otjeram smrad.......

Otkud ideja da na naslovnicu stavite gladnog i bijesnog Marina s ogoljenom kosti pršuta i zastavom u pozadini? Što ta slika govori?
Marin: Šljuk (ogoljena kost od pršuta) smo imali kao zadani motiv za naslovnicu albuma, ideja je bila da uzmemo neku poznatu ljepoticu da drži kost u zubima, ali nismo imali financijskih sredstava da ostvarimo tako nešto, pa smo išli na nešto jeftiniju, ali ne manje atraktivnu varijantu. Nakon što smo napravili fotku, stvari u našoj dizajnerskoj kući 'đed' (đurđekovec euro dizajn) su se počele odvijati samo u našu korist i tako smo došli do ovog omota.....

Kova: Ta slika prikazuje bijes gladnog puka upućenog pogledom prema gore-prema vlasti i sistemu!....

Na albumu ste uspjeli spojiti pseudo-rock-narodnjake ("Smotaj joint") s klavirskim šlagerima ("Kurva") kojih se ne bi postidjeli niti naši 'elitni' baladeri. Hoćete li u budućnosti možda više krenuti tim vodama ili ćete ostati dosljedni svojem živahnom ritmu?
Marin: Mislim da u budućnosti nećemo razočarati i da će tu biti još svega nespojivoga.
Kova: Naslov sljedećeg projekta i singla je "VOL OR NE VOL", te govori sve. Tipa: uzmi ili ostavi, voliš ili ne voliš, slušaj ili baci psima.......

Osjećate li kakav pritisak, sada su i očekivanja veća kad više niste dio demo scene?
Marin: Na nama je uvijek bio velik pritisak tako da se već vrlo dobro nosimo s time.
Kova: Pod pritiskom se uvijek bolje radi! Da se mene pita snimao bih svaki dan!....

Iako je tek prije pola godine izašao prvijenac, jeste li počeli razmišljati o novom albumu ili ćemo ponovno morati čekati godinama da čujemo nešto novo od vas?
Marin:  Mašinerija danonoćno radi i nema više čekanja, Valungari imaju nove pjesme i samo čekaju u redu da budu snimljene i izbačene pred publiku i kritiku.
Kova: Na proljeće, kao i uvijek kod nas, idemo dalje sa snimljenim materijalom i novim outfitom, mijenjamo afganistanske marame i krvave majice u nešto još gore.....

Uskoro slijedi novo izdanje Velike rock eksplozije. Jeste li popratili prošlu? Tko vam se najviše svidio?
Marin: Nisam bio prisutan na samom događaju, ali dobro poznajem rad bendova koji su nastupali, tako da sam siguran da su uspjeli opravdati ime manifestacije.
Kova: Ja bijah tamo i bilo mi je lijepo, a Grettu volim već duže vrijeme pa sam uživao.....

Što očekujete od vlastitog nastupa u Boogaloou?
Marin: Već danima se pripremamo za taj nastup, detaljno i temeljito, izvest ćemo splet dobro poznatih valungarskih hitova s albuma te prezentirati pokoji novitet, uglavnom idemo na sigurno te očekujemo uspjeh.
Kova: Bit će mrtvih u Boogaloou 24.10. kad Valungari zaruže s dvije električne gitare i Vladaricama na back vokalima.
Neki od nas još nisu vratili oružje u MUP!....

Uspijevate li pratiti i druge demo bendove? Koga biste istaknuli kao najinteresantnije?
Marin: Moram priznati da sam na tom području dosta zahrđao i da sam u velikom zaostatku, ali sljedeće godine ću se više potruditi.
Kova: Pratim to od srednje škole sistematski, a ponekad i profesionalno! Naravno, to je u zadnje dvije godine lako urediti, sve gdje vidite etiketu Spona to je to! Izabrao Siniša Bizović!....

Kako vidite bend za desetak godina?
Marin: Uglavnom dobro.
Kova: Veći, jači i isplativ! Naravno da to iziskuje i veće pozornice i jače razglase s motivirajućim honorarima.....

Planovi za budućnost, osim Velike rock eksplozije?
Marin: Za ovu godinu pregovaramo da napravimo zajednički koncert u Zagrebu s našim prijateljima Superhiksima iz Skopja, koji također ove godine slave 15 godina rada u sklopu našeg privatnog programa makedonsko-hrvatskog prijateljstva. U tom slučaju bismo sljedeću godinu započeli uzvratom u Skopju, a dalje, nova je godina i okrećemo novu stranicu i idemo dalje u istom tonu.
Kova: Nakon eksplozije biti će nas posvud, krhotine Valungara padat će još dugo i pogađat ravno u srce!....

Konačno se i to dogodilo. Nakon 15 godina rada,
čekanja, odricanja, puno pijanki, popušenih tko zna koliko kila trave,
razvoda brakova, odustajanja i ponovnog uljevanja nade da će od ovog
banda nešto biti osvanuo je prvi album 'nakupine' Valungari koji nije
nikako slučajan. Još kada su tokom druge polovice '90-tih nastupali kao
običan demo-band po zagrebačkim klubovima gdje su stekli malo, ali
znamenito sljedbeništvo, do višegodišnje pauze koju su prekinuli
kuhanjem graha sa šljukom (oglodana kost pršuta) za pučanstvo i
povratničkim koncertom u Krivom Putu 21.II 2008., Valungari su krenuli
bez ikakvih velikih namjera da osvoje tržište. Krenulo se onako
spontano u stilu 'dosta smo zreli i stari da se prepustimo hedonizmu i
zafrkanciji, a ako se nekome to svidi, to je samo plus'. Do tada su
troškove oni sami revalorizirali, ali od 2.III 2009., izgleda, počinje
druga pjesma i to ona daleko bolja. Ali ne bih o tome... Samo da
spomenem, ovaj band će nadmašiti mnoge razvikane zvijezde pop i rock
scene na području ex-Yu (uključujući i Severinu). Trebati će vremena,
ali će biti tako. Ja se barem nadam. Goribor, mračnjaci iz Bora su
nakratko utihnuli (o tom-potom), a na scenu stupaju daleko vedriji,
premda crnim humorom i komedijom nadahnuti Valungari.


U skučenim okvirima kada su počeli davne 1994. objavivši čak 5 demo
materijala ("Čekajući Šljuka", 1995., "Rockfeller", 1996., "Koncert za
Kaleta", 1997., "Goli ručak", 1998. i "219 MB", 2001), pronicljivošću
Zoran Preradovića, naknadno pridruženog gitariste iz garažnog punk-rock
banda Hitchcock (www.myspace.com/hickokband) koji im je na povratnički
koncert doveo Horvija koji je popratio većinu njihovih koncerata,
počela je nova faza Valungara. Prvo su pobijedili u vrlo oštroj
konkurenciji HGF-a 2008. sa Undefy, Sepal, Nautilus i Kreutzer, a onda
je Siniša Bizović odlučio preuzeti cijelu stvar u svoje ruke. Prvo je
objavljen maxi singl "4/10 šljuka" (2008, Spona) koji je sadržavao kao
što to i sam naslov sugerira 4 pjesme s nadolazećeg albuma, a uz već
prethodno snimljene materijale koji su tijekom 2007. i 2008. snimljeni
kod Hrvoje Prskala (iz rock banda Tranzistor
www.myspace.com/tranzistorband), dodano je još nekoliko novih
kompozicija i kratkih komičnih skitova kojima su stopili album u
šaljivu konceptualnu priču o pijankama, beznađu, besparici, pokvarenom
životu u metropoli, ali i o jedinki koja je osuđena da živi na
marginama ljudskog dostojanstva uz sveprisutnu elitu koja se naslađuje
mukama običnih smrtnika koji su zadužili ovaj prostor svojim životom i
radnim doprinosom za koje im se daju mrvice sa stola. Svaka kompozicija
zajedno sa 4 skita tvore osebujne lirske humoreske pjevača Marka
Kovačića - Kove, a u press materijalu šaljivo stoji 'ko se jednom
ušteka u pojačalo i rokne taj moćni E-dur, više se ne vraća na oranice
i polja obične svakodnevice'. Već sam pogled na omot albuma gdje
bijesni i gladni bubnjar Marin Maršić halapljivo gloda kost pršuta s
pozadinom hrvatske nacionalne zastave odmah ostavlja ironičan dojam da
se u sadržaju nalazi samo satira i crni humor na račun oglodane
hrvatske stvarnosti koja je rasprodana i izjedena gdje se nedužnom
narodu ostavlja samo kost (friška figa i kita od Tita, opaska autora).
Album otvara i zatvara kratki skit "Zdravlje" gdje se pjevačica Jelena
Vanjek Vasiljević i trubač Boris Šaronja smiju jer ništa drugo ne
preostaje u ovakvom krasnom državnom okolišu osuđenom na glodanje
ostataka od odpadaka. Na prijatno komičan način sa ska ritmom i
melodijom harmonike Damir Zagorščaka - Zagora uvodi se u hit "Samo
život" gdje između ostalog Kova pjeva 'svakodnevno ispijam pivo,
redovno jedem sve što je živo/ popit ću sve što mi postave u frižider
pokraj blaganje', te pjesma ima i ugodnu solo dionicu trube kao u
vrijeme najboljih ska ostvarenja Madness, The Beat i The Specials. Onda
opet slijedi kratki vokalni skit "Stepsko omamljivanje stoke (s.o.s)"
gdje nekoliko vokala zavija, cikti i smije se u stilu vox-extended
tehnike Meredith Monk, da bi se ušlo u punk/ska rokačinu "Crno". Kova
je pjesmu napisao jedne mračne noći na Martin bregu bez gradske
rasvjete iznad Dugog Sela gdje je pobjegao od buke grada i lažnog
blještavila, te tamo živi sa svoja dva dražesna psa. Bez pravog
rockerskog poriva - travice, ovaj album ne bi bio zamisliv, te je hit
"Smotaj joint" uvijen u satiričku kombinaciju plesnog turbo-folka,
funka, rocka i tango ritma gdje su glavni vokali dvije legende
hrvatskog undergrounda - Kizo (Big White Elephant) i Hogar (Motus), a
sama pjesma počinje vokalnom parodijom na "Mama kupi mi auto" Zdenke
Vučković. Pjesma ima i kratki scratch, te satirički dio gdje su
obradili "Lambadu" sa tekstom 'šoram u WC, puštam vodu, voda ne ide'
(ha-ha-ha). Uz djelomično angažiranu "Brazilska terasa" sa vrlo
turobnim tekstom o jadnom i teškom životu, ratovima, saobraćajnim
nesrećama i različitim nabacanim sličicama (debeli Švabo, skupljači
boca sa novim mobitelima, zvijezde na crvenim tepisima, Srebrenica,
Vukovar...) kao kontrast se proteže refren 'na brazilskoj terasi u
našim šalicama kava se još nije ohladila/ djeca iz prašume suncobrane
još nisu otvorila', album nastavlja komična "Džingo". Parodirajući na
ciganski ponos pri kupovini novog automobila uz zvukove komičnog
plesnog humpa-cumpa ritma dolazi se do obrade Đorđe Balaševića
"Narodnjaci" na funk-rock način sa punk/hc refrenom, solo dionicom
trube, harmonike i gitare, ali i pravim starinskim šlihom one prve
novokomponirane narodne glazbe s prijelaza '70-tih u '80-te kada nitko
nije mogao niti slutiti kuda će ovakva verzija spoja folka i popa otići
i u šta će se pretvoriti. U jednom potpuno drugom stilu od ostatka
albuma je pjesma "Rose" koja veliča Dionisa i vinčeko rumeno koje
oslobađa mozgovne kočnice i odvodi 'tamo gdje samo pjesma stiže'.
Napravljena je u finom aranžmanu sa jazz-pop/funk elementima minijatura
klavira, gitare, trube i udaraljki, a refren je zarazni plesni ska sa
pratećim vokalima Jelene i Nine Šperande. U trećem kratkom skitu "I
tada se meni..." Kova priča imaginarnu šaljivu bajku gdje spominje
jednu daleku zemlju, Hercegovinu gdje se peku najmlađi janjci i fino
jede, te uz Marka 'vegetarca' koji je jeo samo 'kumpir' pojavio se Van
Gogh sa suncokretima koji si je odrezao uho, a Kovi se tad prisralo
(ha-ha-ha, kome ne bi). Uvod je to u šaljivi lagani valcer "Serač" sa
zvukovima gitare koji asociraju na bisernicu Janike Balaža popraćeni
erotičnim ženskim vokalima i limenom glazbom (gosti Damir Horvat -
saksofon, Miljenko Eršek - trombon) ko' iz latino sapunica. Tekst
pjesme je toliko smiješan da nikako ne može biti perverzan, a govori o
vršenju velike nužde uz zvukove s terase pri čemu da se otjera smrad
treba zapaliti cigaretu dok muhe obljeću 'jer su i one gladne'
(ha-ha-ha, Butthole Surfers). Pjesma završava puštanjem vode iz kotlića
u WC školjku. Interesantno, pjesmu je vrtio i HTV dva puta prilikom
emitiranja gostovanja Valungara u emisiji "Garaža" (jednom je to bilo u
vrijeme pauze između dvije utakmice na europskom rukometnom prvenstvu
održanom u Hrvatskoj 2009!). Dvije posljednje skladbe su ponovno
drugačije od njihovog ska/punk-rock stila i pokazuju da Valungari imaju
mnoštvo teritorija na kojima se mogu izraziti na veoma kreativan način.
"Čujem ih" je pravi blues (gosti Marko Josipović i Mladen Domić -
gitare, Zoran Pšeničnik - usna harmonika, inače bubnjar doom-metal etno
banda S.O.M.) sa ugodnom sjetom prilikom povratka u Zagreb, dok je
"Kurva" piano-bar melodija gdje se još jedan od 8 gostiju na albumu,
Željko Šperanda vokalno ispoljava u stilu Elvis Presleya iz njegovih
šlageraških faza kasnih '60-tih i ranih '70-tih. Kao bonus skladba
stavljena je ista pjesma potpuno otpjevana na engleskom jeziku nazvana
"Little bitch" što albumu donosi poseban prizvuk letargične melankolije
na satiričan način.


Sjajni aranžmani koji otprve ulaze u uho, raznolika glazbena građa od
punka, ska i rocka do zafrkancija na temu narodnjaka, valcera i
restoranske glazbe, te šaljivi tekstovi puni crnog humora i zdrave
zajebancije podsjetiti će na mnogo toga - od Gustafa i Hladnog piva,
vrlo bliskih im Kamo Sutra (koji nikako da objave album), ska vedeta
poput nekadašnjih Madness, The Specials, preko slovenskih Skakafaca,
novosadske Labaratorije zvuka do Franci Blaškovića & Gori Ussi
Winnetou, makedonskih Superhiks i velike svjetske zvijezde Manu Chao.
Ali unatoč tome, "Šljuk" je sjajno djelo koje je spontano smišljeno,
nastajalo punih 15 godina i bez obzira što su neke pjesme stare kao i
sam band, one apsolutno ništa nisu izgubile u protoku vremena što
dovoljno govori da Kova i Valungari imaju onu prekrasnu crtu
univerzalnosti da umiju napraviti skladbe koje mogu funkcionirati
podjednako u vrijeme prošlo (new-wave/ska/punk), vrijeme sadašnje i
vrijeme buduće. Ovo su pjesme koje će tek sada otkrivati široka publika
i odmah im se mora priznati da su ovim albumom pokopali veliki dio
new-wave struje ex-Yu. Pred Valungarima su veliki koncerti, ali i
velika iskušenja istovremeno. Nametnuli su visoki standard vlastite
zajebancije i ponekad asociraju na onu sjajnu strip kombinaciju Magnus
& Bunker koji su u svijet plasirali čuvenog Alan Forda, Jeremiju,
Grunfa, debelog šefa (Twinkleminkleson), Bob Rocka, Sir Olivera, psa
Nosonju, zamorca Skvikija i Broja Jedan (Visosti) u kolicima, a i
epizodne djevojke poput Brende, Linde i Margot, te mnoštvo likova poput
Superhika, Arsen Lupige, Tromba, Velikog Cezara... Kova je kao pjevač
sasvim bezazlen, ne pjeva osobito, ali tekstove koje je napisao su baš
u rangu Alan Forda što uvijek satirično poput Magnusa & Bunkera
(koji su se poput čuvenog režisera Hitckocka pojavljivali skoro pa kao
nezamjetni likovi u pojednim scenama) zna ispoljiti vlastitu
samoironiju na nastupima uživo. Nedostatak prirodnog talenta za
pjevanje, Kova je izrazio kroz strahovito smiješnu, ciničnu i ironičnu
liriku gdje se više nitko ne pita o njegovim glasovnim mogućnostima
(pa, Bože moj, niti Edi Maružin iz Gustafa i Mile Kekin iz Hladnog piva
nemaju neki osobiti vokal), već o samom tekstu, lucidnom i zabavnom
izrazu, te koncertima na kojima je cijeli band uvijek spreman na
zajebanciju, energiju i visoko kaloričan nastup gdje se nikako ne
štede.


Valungari će ovim albumom puniti velike dvorane, samo treba pričekati
da pjesma dođe do naroda. A već su u pripremi i nove skladbe za idući
album...


Valungari su veliki hrvatski rock band s jasnom porukom - ako nisi
sirotinja koja živi od odpadaka hrvatske bijedne stvarnosti, onda nisi
'naš'. Pravo su oličenje koje govori o truloj Hrvatskoj. Kao Idoli sa
legendarnim hitom "Maljčiki" koji je himna sjajne zajebancije na temu
jugoslovenskog socijalizma. Točka. I nema više.

ocjena albuma [1-10]: 10

horvi // 18/03/2009

Večer na kome su uz nastupe pobjednika HGF-a
unazad 5 godina promovirana i dva albuma - "Šljuk" Valungara i Razni
izvođači - "HGF 1996 - 2008 pobjednici".
Klub Sax bio je domaćinom najave 13. po redu HGF-a, te je zbog
programske sheme samog kluba taj termin dodjeljen ponedjeljku.
Ispočetka se činilo da izbor tog dana nije najsretniji, no kasnije se
ispostavilo da je bio više nego pun pogodak ne samo što se tiče
izvođačkih sposobnosti, već i što se tiče odaziva publike. Četiri
izvođača koji su bili pobjednicima ovog demo festivala unazad nekoliko
godina skoro pa da su jedini od svih pobjednika koji još uvijek rade
aktivno i s punom snagom. Tako primjerice uz renomirane Stampedo i
splitsko Đubrivo koji neprekidno egzistiraju doguravši do toga da
ostvaruju zapažene koncerte (mada vrlo rijetke u posljednje vrijeme),
meni osobno je prilično teško oko srca zbog Minimum System Requirements
(pobjednici 2006) koji su se razišli nepunih godinu dana nakon pobjede
i iza sebe nisu ostavili nikakav zvanično objavljeni zapis.

U 21.30h prvo su izašli HEROINA
koji su bili pobjednici HGF-a 2007. zajedno sa SAKE iz Rijeke i
propisno iznenadili ove večeri. Doduše, frontmen Hrvoje nije imao
manevre po pozornici sa bacanjem po podu, ekstazama i transem, ali band
je iznenadio sa nekolicinom upečatljivih novih skladbi. Napreduju iz
nastupa u nastup, a da su negdje na zapadu, za njih bi se otimale
najveće independent etikete. Hrvoje je jedan od rijetkih rock vokala u
Hrvata koji ima pravilan akcent i izgovor, piše gramatički pravilne
tekstove, te ih uz to izvodi na majstorski i superioran način, a
tematski su obavijeni mrakovima i strahotama kao da su izašle iz same
pjesmarice Nick Cavea. Nažalost, još im nije pošlo za rukom da objave
debi album jer očigledno pucaju vrlo visoko i na sigurno. No, sudeći po
tome da u svom fahu nemaju skoro nikakvu konkurenciju u Hrvatskoj, a
Cave je popularan do nebesa, svojim prvim radom će sasvim sigurno
iznenaditi sve ljubitelje mračnjaštva ovijenog u čvrsti i sirovi
indie-rock/blues na tragovima Grinderman i The Birthday Party.


Nakon toga izašla je miss Jelena Vanjek Vasiljević, dobro znana krupna
vokalistica Valungara koja je skratila kosu, promijenila frizuru (skoro
je nisam prepoznao i mislio sam da je Lora iz Kimiko) i fino uvela s
najavom narednog, 13. HGF-a. Potom je izašao Siniša Bizović, vlasnik
etikete Spona
iz Zagreba koja je već plasirala čitav niz hrvatskih izvođača (Gatuzo,
Gretta, Dosh Lee, Afion, Valungari...), a između ostalog je i urednik
kompilacije Razni izvođači - "HGF 1996 - 2008 pobjednici", te je
ukratko objasnio da je kompilacija sastavljena po redosljedu godina
kako su se pobjednici nizali, te da je pokušao na nju uvrstiti po jedan
snimak svakog od njih upravo iz onog perioda kada su dotični izvođači
bili pobjednici. Mislim, razumijem čovjeka s kakvim se paradoksima
susreo jer su neki od izvođača svoje prve albume objavili po 3-4-5
godina kasnije, neki ga nikada nisu objavili i imali su snimke koji
ponekad nisu zadovoljavali nivo zvaničnog zapisa. U vrijeme kada je HGF
startao malo tko je imao takav luksuz da pomoću kompjutera i programa
digitalizira i pročisti zvuk, te se sve radilo mahom na audio kasete.
Ali, šta ćeš, to je demo-scena i pomalo romantična kao takva ostaje
pohranjena u pred-kibernetsko doba... Zatim se pojavio Krešimir
Končevski, dobro znani frontman Zadruge koji je uz Goran Vrgoča i Goran
Koraća bio idejni začetnik HGF-a. On je u svojem poznatom, domaćem
kajkavskom tonu ukratko ispripovjedio kako su počeli 1996. s idejom da
obogate domaću scenu novim izvođačima, kako su startali s velikim
ambicijama (prvi urednik HGF-a bio je Ante Batinović) i kako je nakon
dvije godine odustao jer je on više volio da pobjede heavy metal i punk
bandovi (prvi pobjednici HGF-a bili su Stampedo, a drugi Pun kufer).
Naravno, Krešimir je svih ovih dosadašnjih 12 HGF-a pratio, a povremeno
je nastupao ili kao zafrkantski voditelj ili sa svojom legendarnom
Zadrugom u nezvaničnom dijelu programa. Potajno, onako između nas,
najavljen je veliki spektakl ovogodišnjeg HGF-a u Zaboku sa nekim
velikim gostujućim iznenađenjima o kojima će biti riječi kroz narednih
mjesec-dva.

Onda negdje oko 22.30h izašli su TRANZISTOR,
po pobjedničkom stažu najstariji od svih (2004.), te po običaju, band
su koji unatoč svim najavama još nije objavio debi album. Ali navodno
dolazi vrlo brzo pod naslovom "Evanđelje po Fenderu" kojeg bi trebao
objaviti Dallas Records... A frontmen i gitarist Hrvoje Prskalo fino je
upotpunio ovu večer riječima na samom početku nastupa: 'mi smo bili
sportski tipovi, osnovali smo rock-band, došli na HGF i tamo pobjedili
2004. Poslije toga dobili smo 60-70 kila i jednostavno ste nam uništili
živote' (ha-ha-ha). No, Tranzistor su po običaju odsvirali sjajnih pola
sata koje bih mogao prepričavati u superlativima (kao i sve aktere ove
večeri), ali s razlikom velike dominacije čistog gitarskog rock zvuka i
ponekih zaista odličnih 'eksperimenata' (primjerice psihodelični
techno-rock) koji u hrvatskoj rock glazbi i nisu tako česti kao kod
naših susjeda iz Srbije. Posljednja skladba bila im je baš upravo iz
vremena kada su pobijedili, "Dižem se" koji se nalazi i na kompilaciji
"HGF 1996 - 2008 pobjednici".

A onda VALUNGARI
koji su se po običaju 'nabrijali' iz sve snage. Naravno, njihova snaga
su uglavnom sjajni tekstovi frontmena Kove - Marka Kovačića koji se
šegači sa svim priprostim oblicima života na prozaičan punk-rock način,
te njihova glazba koja je živa i poticajna. A o scenskom nastupu da se
i ne govori. Zafrkanti svoje vrste, spoj sa Hitchcock bandom koji
nažalost još nije uspio dogurati do takvog statusa, ali valjda će biti
jer grabe punom parom. Valungari su ovom prilikom promovirali svoj
konačni prvijenac "Šljuk" čekajući ga punih 15 godina, te su u skučenim
okvirima kluba Sax održali još jedan u nizu svojih mini spektakla. Ne
bi htio niti zamisliti u šta bi se ovo moglo pretvoriti kada jednog
dana nastupe pred 10 ili 20 tisuća ljudi koji će svi odreda znati
njihove pjesme poput Hladnog piva ili Prljavog kazališta. Biti će oni
veliki komercijalni band jer imaju pjesme koje ostaju poput Gustafa,
Six Pack, Partibrejkersa, Majki, Psihomodo Pop... Baš upravo te večeri
je zvanično objavljen njihov album "Šljuk" i satirično sam pitao Kovu
jel' to trebalo tako dugo čekati, a on je rekao 'ma ajde, kaj te to
brine, popij si pivu'. Ponedjeljak, hvala ne... Ima puno pozitivnih
detalja o kojima bih mogao govoriti, ali Valungari znaju i umiju od
sitnice napraviti feštu. Feštu ponedjeljkom. Kad djevojke oko stolova i
mlađahni momci cupkaju nogama tražeći plesni podij i skandiranje u
skučenom klubu to nije mala stvar. A da iznenađenje bude veće, na
pozornici se sasvim neočekivano pojavio Hogar - Rade Preradović,
legenda hrvatskog punk-hc (vokal banda Motus) kojeg su pozvali iz
publike da s njima otpjeva hit "Smotaj joint", tako da se i sam Hogar
iznenadio. Ali je to napravio odlično, zafrkantski do daske imitirajući
svojim punkerskim vokalom narodnjake s kojima se šegači u gotovo
art-punk stilu. Trebam napomenuti vokal Jelene koja ima nevjerojatnu
mogućnost oktava - čas pjeva stilistički u punk i rocku, čas je jazz
improvizirana, a u jednom trenutku me nevjerojatno iznenadila jer sam
sjedio taman u tom sektoru pored pozornice kada se Kova neprekidno
ispoljavao kao frontman i stalno mi je zasjenjivao Jelenu. Pomislio
sam, ovu dionicu svira trubač (Boris Šaronja) koji se u međuvremenu
pridružio ekipi, ali vidio sam ga da ne svira nego da Jelena
improvizira s vokalom zvuk melodije trube što je bilo fenomenalno i
malo tko je to uspio u onoj sjajnoj i brzoj izvedbi shvatiti. Valungari
su ponovno pokazali da su sjajan instrumentalistički band, te su izveli
i mini skeč gdje su frontmana Kovu dotukli sa sjekirama, plastičnim
naravno.

I na samom kraju nastupili su ADASTRA,
dobro znani kvartet kojeg predvodi Jerko Marić (ex-Flare) koji je na
samom početku rekao da im je nastup na HGF 2005. bio prvi javni
koncert, te da su ostali šokirani kada su pobijedili. Oni su od svih
večerašnjih izvođača svirali najkraće izvevši svega 3-4 skladbe (između
ostalih "Ja se kajem" i "Nabujala rijeka") u klasičnom rock formatu bez
dodatka onih elektronskih pedala koji im stvaraju dodatne zvukove nalik
na elektroniku i synth. Band je bio raspoložen i dozvan na bis, ali
Jerko je na kraju rekao 'ma dajte ljudi, pa ponedjeljak je'. Šteta što
nisu odsvirali još poneku skladbu, barem "Surovi grade" koju su mahom
svi očekivali. Ovako se audijencija vrlo brzo razišla jer je taj vražji
ponedjeljak ponekad toliko grozomoran da se niti uz najbolju zabavu
čovjek ne može opustiti i zaboraviti na profesionalne dužnosti na poslu
koje ga očekuju ujutro.


Zaista fina i ugodna večer na kojoj su se uz sve navedeno tokom nekih 3
i pol sata programa na velikom ekranu emitirale fotografije sa
posljednja tri HGF-a koji je podsjetio na vrlo oštre konkurencije. Tako
su se mogli vidjeti No Chance, Hitchcock, Sheitans, Miki i Srebrni
Miševi, Koh, Sepal, Stimulans, Kreutzer, Altera, Veli Jože..., te brdo
sada više neaktivnih sastava poput Mental Harakiri ili pobjednika
Minimum System Requirements.


Samo još jednom podsjetimo da se prijave za 13.HGF mogu dostaviti do
10.IV 2009., a sve infromacije potražite na www.spona.com.hr

horvi // 06/03/2009 www.terapija.net