Hvale vrijedna inicijativa Grada Varaždina, metal skupine Cold
Snap i Udruge V.U.K., zajedno s brojnim sponzorima koje su okupili u
projektu
Help Fest 09, pretočila se u subotu navečer u vrlo
dobar muzički događaj s velikim humanitarnim predznakom, u kojem su
(vjerojatno) svi došli na svoje.
Publika je dobila koncerte kakve je željela, bendovi podršku kakvoj
se neki možda čak i nisu nadali, a organizatori zadovoljstvo što je
(skoro) sve prošlo onako kakao su zamišljali.
I naravno, najvažniji faktor, obzirom da je koncert bio humanitarnog
karaktera, prihod za djecu koja se liječe od cerebralne paralize
sigurno će biti značajan, tako da oni kojima je namijenjen također mogu
biti zadovoljni, jer će se njime pomoći u liječenju njihove bolesti.
Kako smo već rekli, s muzičke strane, ono radi čega je i najviše
došla publika, ne zanemarujući niti humanitarne osjećaje, sve je bilo
na dosta visokom nivou, pogotovo drugi dio večeri, odnosno druga
polovina bendova.
Izuzmemo li sound u dvorani Graberje, koja jednostavno kao da
nije pogodno mjesto za koncerte. Eho je prejak, zvuk se prenaglo odbija
od zidova, pogotovo su problematične bile vokalne intonacije, no u
konačnici, ipak je to puno bolje izgledalo nego na nedavnom koncertu
Majki u istom prostoru.
Sjećam se i koncerata otprije dvadesetak godina, nakon kojih je
često bilo problema s glavom iz istih razloga, tako da me ovo ne
iznenađuje.
Iako lijepo kreiran, problem je bio i 'vatreni' nastup cura iz Poi
Dance grupe, jer se nakon njihovog nastupa jedno dobro vrijeme osjećao
neugodan zadah dima, koji, zbog nedostatka adekvatne ventilacije, nije
imao kamo 'nestati'. U konačnici, to je sportska dvorana, nije
namijenjena za muzička događanja, pa nećemo više o njoj, samim tim jer
je bilo daleko više onoga što treba spomenuti u pozitivnom kontekstu.
A to je u prvom redu izvrstan odaziv publike, koje je, po slobodnoj
procjeni bilo preko tisuću, pa u tom smislu slobodno možemo citirati
Ivana Čehoka, gradonačelnika Varaždina, koji zna reći da je to grad
baroka, ali i - rocka. Tako je subotnja večer, da još jednom ponovimo,
bila pobjeda rocka i humanosti.
Za prvo izdanje organizatori su uglavnom odabrali lokalne bendove,
plus Riječane Let3, koji su se, kako smo doznali od čelnika
organizacijskog dijela, vrlo rado odazvali na ovaj humanitarni koncert,
koji im je bio prvi nakon višemjesečne apstinencije. I napravili, kao i
uvijek, izvanrednu atmosferu, te odsvirali sjajan koncert.
A krenemo li od početka, prvi od tri benda koji su dobili pola sata za prikazivanje svojih mogućnosti su October Light
iz međimurskih Puščina. Radi se o jednom dobro uigranom ska kolektivu,
s vrlo energičnom svirkom (čak su i pojasnili osobne orijentacije i
životne 'filozofije'), kojeg je popratio manji broj ljudi, što je
logično jer su nastupili prvi, ali je šteta, jer se od njih imalo što
vidjeti i čuti.
Bez obzira što su, kako smo čuli, bili malo neozbiljni i dosta
zakasnili na tonsku probu. No to nije utjecalo na satnicu, pa je sve
započelo u predviđenom terminu.
Uglavnom October Light je super korektno odradio svoj težak i
zahtjevan posao prve predgrupe, a već od njihovog nastupa na platnu se
počeo izmjenjivati program, sponzori koncerta, te ime benda koji u tom
trenutku nastupa. Već viđeno, ali za naše prostore osvježavajuće.
Disharmonične stilske izmjene na stageu započele su s zagrebačkom skupinom Machine Insufficiency, koja kombinira nekakav moderniji thrash i hard core, što je s ska zvukom October Lighta u dosta velikom raskoraku.
Dakle Machine Insufficiency je, žestok, agresivan, moćan i sigurno
zadovoljavajući bend za one kojima takva muzika odgovara. Ozbiljniji
prigovor na njihov nastup nemamo niti mi, pa i za njih možemo reći da
su se dobro uklopili u ovu večer.
Njih su zamijenili varaždinski rockeri Voodoo Lizards, prvi
bend koji je okupio veći, ali ipak ne neki preznačajan, u odnosu na
ukupan broj nazočnih te večeri, broj ljudi ispred stagea. Zato je bio
prvi bend koji je 'pobrao' (istina ne baš preglasan i preobiman)
feedback od jednog dijela publike.
Njihov solidan, i, moram reći za alternativni rock bend, kakvima ih
se predstavlja, dosta žestok nastup, dopunjen je s jednim bisom na
kojeg je publiku da ga traži 'nagovorio' pjevač Cold Snapa.
Prava fešta i pravi koncert, nakon ovih 'zagrijavanja', započeo je s četvrtim bendom, osječkim punk rock coreovcima Debeli precjednik.
Oni su uistinu odradili superdinamičan show, ponijevši publiku sa i za
sobom, pa je atmosfera u prvih nekoliko redova često bila maksimalno
'zatalasana'.
A kako je i sam pjevač naglasio, puno su puta bili gosti ovih
krajeva, te je očito da im se repertoar dosta dobro poznaje, pa se i iz
grla publike zaorio pokoji refren.
Njihovih četrdesetak minuta prošlo je nestvarno brzo i apsolutno su
se dokazali kao odlični muzičari, vrlo aktivni na stageu i znaju što i
kako s publikom. To je bilo očito.
Jedni od organizatori ovog koncerta, varaždinsko/ivanečka skupina Cold Snap
nastupila je predzadnja, te, kao i Debeli precjednik, imala na
raspolaganju četrdesetak minuta, u kojima su predstavili kompozicije s
debitantskog albuma "Empty Promises" i pokoju novu.
Definitivno, Cold Snap se od izlaska albuma preobrazio u jedan od
najjačih hrvatskih metal bendova, u koncertnom, mislim sviračkom smislu
primarno, a i nastupi im više nisu djetinjasti kao prije nekoliko
godina kada su počinjali.
Više se ne 'ganjaju' po stageu, prerasli su fazu napaljenih klinaca koji slijede svoje idole i žele im biti što sličniji.
Muzika koju oni sviraju, a etiketiraju je sami kao groove metal,
osobno mi i nije baš presimpatična, ali moram priznati da su, iako
mladi, muzički podosta sazrjeli, koncerti su im ozbiljni, koncentrirani
su na svirku i jak im je kontakt s publikom. Koji niti ovoga puta nije
izostao, i koji su, izuzmemo li headlinere Let3, imali daleko najjači
od svih bendova.
Također, samo s jednim vokalom sada to dosta bolje zvuči, ima manje
'svađe' na stageu, a back vokali su minimalizirani, tako da do izražaja
puno više dolazi njihova kompetentna svirka. Koja je bila začinjena
folk izvedbom iz roga u jednoj pjesmi, pirotehničko/vatrenim, te
topovsko/papirnatim efektima, koji su dodatno 'zakomplicirali' zrak u
dvorani.
Istim onima kakve je imao i Let3, koji je, a što drugo reći
nego - opet bio izvrstan. Kao i uvijek, vizualno prepuni iznenađenja, s
individualnim presvlačenjem (i svlačenjem) tijekom nastupa, Let3 je
nanovo dokazao da je sam vrh hrvatskog rocka.
I da takvog benda nema, trebalo bi ga izmisliti, što bi, čini mi se, bilo nemoguće.
"Vjeran pas", "Profesor Jakov", "Mala izađi", "Ero s onoga svijeta", "Sokol", "Drama"
i ostali veliki hitovi ovog unikatnog benda pjevali su se iz velike
većine od preko tisuću grla koja su se našla u dvorani tijekom njihovog
nastupa, obzirom da ih je nekoliko stotina čekalo ispred, koji su očito
došli vidjeti samo 'letače'.
I ono što je zanimljivo, naravno, ne i neočekivano, koncert Leta3
došli su vidjeti i rockeri i metalci i punkeri, i jako mladi, i mladi,
srednji, stariji i još nešto stariji. Nitko od njih nije vjerojatno
požalio što je došao, jer ovaj je koncert uistinu bio nešto što se
trebalo vidjeti.
Izuzetno jaka koncentracija pozitivne atmosfere s ekipe na stageu
širila se na cijelu dvoranu i rijetki su bili ti koji nisu barem
'cupkali' nogama. To minimalno.
Stvarno dobar koncert od benda koji, jednostavno, nikad ne može
dosaditi, ma koliko god ga puta slušali i gledali. Spomenimo da su, uz
sjajan performans, Letovci odradili i superkorektnih oko sat i pol
vremena, te Varaždincima, ali i svima koji su se našli te večeri u
Graberju, priuštili nešto što će sigurno zaželjeti da se ponovi čim
prije.
Kažu organizatori sljedeće godine sigurno, pa živi bili i vidjeli,
no ne treba uopće sumnjati da će do toga doći. S Let3 ili s nekim
drugim, vidjet ćemo. A što se tiče organizatora, makar nemamo običaj
njih spominjati, a i iz gornjeg se opisa da naslutiti kakav su posao
napravili, svakako treba spomenuti dvije osobe, naravno, govoreći s
osobnog aspekta razmišljanja i opažanja, jer bilo je tu mnogo drugih
koji će ovdje, kao i na mnogim drugim mjestima nezasluženo ostati
neistaknuti.
Jedna od njih je poznati glumac Ljubomir Kerekeš, a druga Ivan
Mesek, dogradonačelnik Varaždina. 'Major Aleksa' te je večeri, za prije
ne znam, napravio valjda jedno osam kilometara po dvorani, svima i za
sve je bio na usluzi, makar i na sekundu, brinuo je o najmanjim
sitnicama, i premda vidno umoran, iz njega se moglo iščitati
zadovoljstvo što je veliki trud uložen dosta vremena prije toga oplođen
na pravi način.
Što se pak tiče Meseka, treba reći da je to gospodin kojemu u
posljednjih nekoliko godina varaždinska urbana scena dosta toga
'duguje'. To je čovjek nevjerojatno moćne i neograničene energije i
volje (nadamo se još dugo) koji je u tom dijelu puno toga pokrenuo.
A ne treba zaboraviti da je on jedan od zaslužnih što je Radar Festival,
naravno, zajedno s Bob Dylanom, lani završio baš u Varaždinu, a dao je
naslutiti i da će se i ove godine dogoditi veliki koncert u (ba)rocknom
gradu. Koji, saznat ćete uskoro. Mogu samo reći, eh, da nam je takvih
više, izgledno je da na The Rolling Stonese, Madonnu ili AC/DC ne bismo
trebali ići u Budvu, Beograd ili u Budimpeštu.
I tako, okupila se jedna dobra ekipa, uglavnom mladih, ali i
nekoliko iskusnih ljudi u Varaždinu, koja ima perspektivu, koja će se,
nadamo se, oduprijeti malograđanštini, i nastaviti uspješno započet
put.
Na sreću i veselje brojnih ljubitelja 'underground' muzike, ali i,
što je najvažnije, onih kojima je prijeko potrebna pomoć svih nas.
Danas su to djeca koja boluju od cerebralne paralize, a sutra, odnosno
iduće godine, kako smo obaviješteni, netko drugi.
Zato svima, od bendova, publike, osiguranja, cura iz Poi Dancea, pa
sve do organizacijske ekipe jedan plus. Koliko velik, čut ćemo uskoro,
a najkasnije iduće godine.