............
3.PSSST!
FESTIVAL NIJEMOG FILMA
CENTAR ZA KULTURU TREŠNJEVKA
Dan 1. četvrtak,
12. 11. 2009.
Voditelj: Mario
Kovač
|
19:30 – 20:40
|
Berlin, simfonija velikog grada (Berlin, die
Sinfonie der Großstadt) Režija: Walter Ruttmann, 65 Min, 1927
|
21:00 –
22:50
|
Živci (Nerven)
Režija: Robert Reinert, 110 Min., 1919
|
glazbena pratnja: Dada
Jihad
Tomislav Babić, Ana
Franjć, Mario Kovač, Dean Krivačić, Zrinka Kušević, Krešimir Pauk, Maksimilijan
Ružinski
.. ..
Dan 2. petak, 13.
11. 2009.
.. ..
Voditeljica: Anna
Valldeperas Prats
.. ..
|
.. ..
19:30 – 20:00
|
Las Hurdes, zemlja bez kruha (Las Hurdes,
tierra sin pan), Režija: Luís Buñuel, 27 min. (1932)
|
20:00 – 20:20
|
Andaluzijski pas (Un perro andaluz), Režija,
scenarij: Luís Buñuel, Salvador Dalí, 16 min. (1929)
|
20:40 – 21:35
|
Španjolska zemlja (Tierra de España) Režija:
Joris Ivens, 52 min. (1937)
|
Predvorje
|
YouTube
selekcija španjolskog nijemog filma
|
.. ..
glazbena pratnja: Kruno
Levačić trio
Žiga Golob (bas,
kalimba, ukulele, glas), Astrid Kuljanić (glas, šuškalice), Kruno Levačić
(udaraljke, glas)
.. ..
Dan 3. subota,
14.11.2009.
Voditeljica: Nikolina
Majdak
.. ..
|
.. ..
19:30 –
20:35
|
Večer
hrvatske avangarde: Tomislav Kobia: ‘Autoriteti i kičme’, Mihovil Pansini: ‘Scusa
signorina’, Vladimir Petek: ‘Sretanje’, Milan Šamec: ‘Termiti’, Zlatko
Heidler: ‘Kariokineza’, Vladimir Petek i Tomislav Gotovac: ‘Prije podne
jednog fauna’, Tomislav Gotovac: ‘Osjećam se dobro’, Miroslav Mikuljan:
‘Postsezona’, Željko Radivoj: ‘Iris’
|
20:45 –
21:45
|
Filmovi
prijavljeni na natječaj (s Fakulteta dramskih umetnosti u Beogradu): Miloš
Milovanović: ‘Orman’, Miloš Milovanović: ‘Soba za troje’, Nemanja Vojinović:
‘Karambol’, Nemanja Vojinović: ‘Sudbina od papira’, Aron Sekelj: ‘Zov’, Kosta
Ristić: ‘Sloboda ili strip’, Marko Đorđević: ‘De da’, Marko Đorđević: ‘Lepo
fabrikovani pejzaži’, Tea Lukač: ‘Loš dan za devojke’, Tea Lukač:
‘Opservator’
|
22:00 – 22:45
|
Ne želim biti
muškarac (Ich möchte kein Mann sein), Režija: Ernst Lubitsch, 45
min. (1918)
|
glazbena pratnja: Karlo
Slavikovski kvartet
Vjekoslav Crljen
(kontrabas), Ivan Marincel (bubanj, udaraljke), Karlo Slavikovski (truba) +
MR.X, gost iznenađenja
.. ..
Dan 4. nedjelja,
15. 11. 2009.
.. ..
Voditelj: Davor
Meštrović
.. ..
|
.. ..
19:30 –
20:30
|
Filmovi
prijavljeni na natječaj: Dora Slakoper: ‘Dar’, Katarina Sorić: ‘Studentski
život’, Rado Jauševac: ‘Doubl Trabl’, Catarina Freire Leal: ‘Private’, Mirela
Habr: ‘Cigarette Girl’, Raquel Valenzuela: ‘Bograč’, Bogdan Pavlović: ‘The
Cook’, Marija Graša: ‘Pissed Off’, Kućni teatar Škripzikl: ‘Nestajanje’
|
20:40 –
21:00
|
Kućni
teatar Škripzikl: pantomimska predstava ‘Stol Drage Borića’ (glazbena pratnja:
Nina Bertović – harminika, Bruno Motik – banjo)....
.. ..
|
21:15 – 22:30
|
Ljudi nedjeljom (Menschen am Sonntag) ,
Režija: Robert Siodmak, 73 Min (1929)
|
glazbena pratnja: Kolja Gjoni trio
Joe Kaplowitz (Hammond), Vanja Kevreshan
(gitara), Kolja Gjoni (bubnjevi)
.. ..
Ne propustite!!!!
Svaki dan trajanja festivala organizirat će se
besplatna škola pantomime/slapstick-a za djecu i mlade!
(pod vodstvom Kućnog teatra Škripzikl)
Radionica se održava >> četvrtak i
nedjelja od 16:00 do 17:30 >> petak i subota od 10:00 do 11:30 sati.
javiti
se vec danas na skripzikl@yahoo.com ili na telefon 098/436
394
.. ..
Pssst! vremenski stroj
2009.
Piše: Mima Simić
Vremenski stroj
Psssta! ove će vas godine transportirati u celuloidno carstvo starog
kontinenta, ponajviše se pritom zadržavajući u Njemačkoj i Španjolskoj.
Njemačka se kinematografija počela razvijati prilično kasno – svoj je pravi
uzlet doživjela uoči Prvog svjetskog rata, a nakon njega se i istinski
zahuktala te do sredine dvadesetih godina proizvela neka od najupečatljivijih
djela nijemoga filma, pod golemim utjecajem (i) apokaliptičkih vizija ekspresionističke
umjetnosti. No premda je njemačka filmska produkcija ovim specifičnim stilom u
svoje vrijeme izazvala pravu revoluciju (neke od reprezentativnih remek-djela
njemačke kinematografije mogli ste pogledati na prijašnjim revijama, poput
Murnauovog Fausta ili Wieneovog Kabineta dr. Caligarija), to nipošto nije bilo
sve što je imala za ponuditi. Ovogodišnje izdanje Psssta! na gledanje vam
podastire upravo krajnosti ovoga doba: od jednog od najfascinantnijih i
najbizarnijih filmova nijemoga razdoblja, Reinertova Nervena iz 1919., koji
nije doživio Caligarijevu slavu, no kažu da je njegov brutalni imaginarij
izazivao još dramatičnije reakcije, te da su ljudi nakon projekcije bivali i
hospitalizirani (dakle, uz kokice i kokakolu, svakako ponesite i dostatnu dozu
persena!), do celuloidnih reakcija na poetiku i estetiku ekspresionizma u vidu
Ruttmannovog antologijskog eksperimentalnog dokumentarca Berlin: simfonija
velegrada (1927) ili pak Siodmakovih Ljudi nedjeljom (1930). Uz neupitni
umjetnički značaj ovih radova, svakako valja primijetiti u kojoj mjeri su
tijekom proteklih desetljeća (i tehnološkog napretka filma) uspjeli održati
kontakt i komunikaciju s bezvremenošću; odnosno s umjetničkim, političkim i
estetičkim nam prezentom. U tom nam je smislu možda najrelevantniji upravo
Ruttmannov rad, koji u žudnji za efektnijim reprezentativnim strategijama
poziva na potpuno novu umjetničku formu, novi način izražavanja umjetnosti
putem filmske tehnologije. Ruttmannov poziv na oružje (kamera, kičica, pero!) u
naše hipertehnološko i hipertehnologizacijsko doba koje, ponekad se čini,
prijeti proždrijeti i samu umjetnost, odjekuje istinski uvjerljivo.
Dok je u Njemačkoj
na film najsnažniji pečat ostavila ekspresionistička umjetnost, Španjolska
zemlja porodila je pionirski rad nadrealističkog filma, apsolutni celuloidni
klasik i obvezno kratkometražno štivo – Andaluzijskog psa (1929), sinergetski
produkt suradnje dvojice španjolskih vizualnih velikana – redatelja Luisa
Buñuela i slikara Salvadora Dalíja. Interakcija “statičnih” i “pokretnih” slika
svakako je intenzivnija u “nijemom” kontekstu, pa čak i u poslovičnoj
prisutnosti glazbene pozadine (ne treba smetnuti s uma da su “nijemi” filmovi
bili itekako ozvučeni živom glazbom, tradicija koju uspješno (p)održava i Pssst!)-
a nedvojbeno je višestruko potencirana kroz suradnju dvojice vizionara vizualne
umjetnosti. A da je Buñuel uporno rado rastezao granice žanrova i zauzimao novi
filmski teritorij svjedoči i kratkiš Las Hurdes, zemlja bez kruha (1932) u
kojemu dragu mu nadrealističku estetiku primjenjuje na dokumentarni žanr. Zvuči
suludo? Dođite na Pssst! i sami se uvjerite.
.. ..
.. ..
Večer njemačkog
ekspresionizma
Piše: Mario Kovač
Već tradicionalno
Dada Jihad nastupaju na reviji nijemog filma i ove godine su za publiku odabrali
dvije poslastice:
Film “Nerven”
Roberta Reinerta iz 1919. fantazmagorična je priča o seksu, religiji i politici
što su bile nezaobilazne teme na prijelazu iz prvog svjetskog rata u Weimarsku
Republiku. Autor kontroverznog filma “Opium” i scenarist skandaloznog filma
“Homunculus” u ovom filmu isprepliče ljubavnu vezu između radikalnih političkih
suparnika što rezultaira nekim od najdekadentijih scena tog razdoblja filma.
Napaćena država, napaćene duše i pravi skriveni dragulj njemačke
kinematografije svog vremena sjajno je izdržao test vremena. Film se donedavno
nije mogao gledati u svojem punom trajanju od 110 minuta no vrijednim radom
filmskih arheologa i arhivara koji su sakupili nekoliko acetata i filmskih
kolutova te ga tako spojili u integralnu verziju, taj užitak nam je omogućen.
“Berlin: simfonija velegrada” Waltera Ruttmanna iz 1927. je
fascinatan dokumentarac o jednom danu života u Berlinu. Pratimo ritam grada od
rane zore pa sve do kasno u noć i novog svitanja. Slučajni prolaznici, građani,
radnici, turisti, svi zajedno čine multikulturalnu kombinaciju koja nam
pokazuje kako je Berlin već tada bio uistinu pravi velegrad sa dinamičnim i
punim životom. Zahtjevnije gledatelje će svojom strukturom i idejom podsjetiti
na suvremene klasike tog žanra poetskog dokumentarca kao što su, bez sumnje,
popularni filmovi “Baraka” i “Koyaanisqatsi”.
Večer španjolskog
nadrealizma
Piše: Anna
Valldeperas Prats
Las Hurdes, zemlja
bez kruha (Las Hurdes, tierra sin pan, 1932.)
“Ako su na svakom dijelu svijeta ljudi djeca zemlje, u Las Hurdesu,
zemlja je dijete ljudi,”
Miguel de Unamuno
(Bilbao, 1864 – Salamanca, 1936.)
Las Hurdes, zemlja
bez kruha (1932), film je Luísa Buñuela nastao nakon što je producent Ramón
Acín dobio na lutriji i dao svom prijatelju mogućnost da napravi kombinaciju
igranog i dokumentarnog filma koji prikazuje pohod kralja Alfonsa XIII na
konju, pokrajini Las Hurdes, deset godina ranije, Luís Buñuel je film snimio u
ovoj pokrajini, smještenoj u središnjem zapadnom dijelu Španjolske, u periodu između
23. travnja i 22. svibnja 1932. godine. Iako je film 1935. napravljen kao
nijemi dokumentarac, zahvaljujući Veleposlanstvu Španjolske u Parizu, Buñuel ga
je odlučio ozvučiti s jednim glasom u pozadini.
Buñuel je prikazao
bolnu dokumentarnu priču jedne od najsiromašnijih španjolskih pokrajina u
najnesigurnijem političkom trenutku XX stoljeća, neposredno prije građanskog
rata. Ovaj dokumentarni film otkrio je nečovječnost i zaborav u kojem su
živjeli stanovnici ovog kraja. Podnaslov „zemlja bez kruha“ služi upravo kako
bi istaknula krajnje siromaštvo pokrajine koja u ono vrijeme nije imala ni
najosnovniju namirnicu. U filmu je Buñuel eksperimentirao s realizmom i
nadrealizmom. Primjer za ovo potonje je okrutna scena kad koza u koju je
ispaljen hitac pada s planine. Pokazao je i neke od motiva koje su ga najviše
opsjedali i simbole nadrealizama poput magarca kojeg su izjele pčele ili
magarca vezanih nogu koji se pojavljuje i u Andaluzijskom psu.
Praizvedbe u Madridu
(1936) i u Parizu (1937) bile su popraćene brojnim polemikama. Obje vlade su
odlučile povući film zbog okrutnosti i visoke razine kritike društva prikazane
na vrlo provokativan način. Nakon sedamdeset i sedam godina Las Hurdes, zemlja
bez kruha postala je dokumentarni film povijesnog značaja, ne samo u
kinematografskom već i u društvenom smislu, a stanovnici ove pokrajine još se u
XXI stoljeću bore kako bi pokazali da ono što prikazuje ovaj dokumentarac
zapravo već jest povijest.
.. ..
Andaluzijski pas (
Un perro andaluz, 1929)
.. ..
“Kako bi uronili gledatelja u stanje koje bi mu omogućilo slobodno
spajanje ideja potrebno je u njemu provocirati traumatski šok na samom početku
filma”, Luís Buñuel
San Luísa Buñuela;
nož koji sječe oko žene, pretvoreno u sekvencu kratkometražnog filma Andaluzijski
pas (1929), kinematografsko je obilježje nadrealizama. “Radi se o tome
da je potrebno oslijepiti uobičajen pogled kako bi isplivao pogled koji dolazi
iznutra“, govorio je Buñuel. Scenarij dvaju genija nadrealizma, Salvadora
Dalía i Luísa Buñuela, koji su u trenutku kad su ga napisali imali 25 i 29
godina, sniman je tijekom mjeseca travnja 1929. g. i biva praizveden u Parizu
6. lipnja i u Madridu 8. prosinca iste godine kad je i snimljen.
Naslov, Andaluzijski
pas, izabrali su jer nije imao nikakve poveznice s niti jednom od tema
kratkometražnog filma koji je nastao iz Buñuelovog i Dalijevog sna. Dva
scenarista dogovorili su da ne dopuste mogućnost da gledatelj koristi razum ili
spaja logične ideje kako bi razumio ovaj kratkometražni film. Buñuelov san
prikazan je scenom noža koji sječe oko žene, iako kažu da se radilo o oku
krave, a Dalijev su prikazali s dvije gotovo istovjetne scene s rukama punim
insekata.
Ovaj kratkometražni
film opisuje snažnu društvenu kritiku crkvenog obrazovanja i seksualne
represije tog doba, oslikanu vrlo kreativnim stilom koji je obilježio to
vrijeme svojim umjetničkom načinom pričanja priče. U isto vrijeme,
kratkometražni film se pretvorio u početak dvaju umjetničkih pravaca
nadrealizama koji nastaju u ozračju studentskog doma u Madridu, gdje je također
bio i pisac Federico García Lorca. U kratkometražnom filmu, producent i
redatelj, Luís Buñuel, zajedno s Dalijem sudjelovao je i kao glumac, i to
jedini film u kojem je redatelj igrao. Dva su prijatelja izradili scenarij
poštujući pravilo da tijekom pisanja ne dopuste utjecaj niti jedne pretpostavke
racionalne kontrole ili spajanja logičnih i uobičajenih ideja.
Buñuel je pričao da
su ga od premjere Andaluzijskog psa, kad je imao 29 godina, prijetnje i
vrijeđanja zbog opscenosti i okrutnosti pratile sve do smrti 1983. g. “Obožavam
snove, pa i onda kad su ti moji snovi noćne more,“ govorio je Buñuel, koji je
isto tako priznao da ga je opsjednutost snovima dovela do toga da postane jedan
od najvažnijih umjetnika nadrealizama.
.. ..
Dokumentarizam
španjolskog građanskog rata
Piše: Darko Ljubić
Španjolska zemlja
(The Spanish Earth, 1937)
Režija: Joris Ivens
Tekst i naracija: Ernest Hemingway Produkcija: Contemporary Historians, Inc.,
New York
Joris Ivens izabrao
je selo Fuenteduena kraj Madrida za ovaj propagandni dokumentarac o Španjolskom
građanskom ratu. Socijalnu revoluciju naglašava lirskim prikazima seljaka koji
bivše lovište aristokracije pretvaraju u plodnu oranicu. Izgradnjom sustava za
navodnjavanje suha zemlja pretvara se u simbol otpora i borbe protiv
ugnjetavanja. Scene iz Fuenteduena isprepliću se scenama sa prvih linija obrane
Madrida i Brihuega, radnja dokumentarca se stavlja u okvire ideološkog koncepta
narodnog rata. Španjolska Zemlja se ističe vrhunskom fotografijom Johna Ferna, montažom
Helen Van Dongen i komentarima Ernesta Hemingwaya. Ovaj dokumentrac nije
klasični nijemi film, ali je svojim značenjem i kvalitetom zaslužio da ga
prikažemo :) .
.. ..
Filmski hitovi
Piše: Mima Simić
Ne želim biti
muškarac! (Ich Möchte Kein Mann Sein, Njemačka, 1918.)
Režija: Ernst
Lubitsch Scenarij: Hans Kräly, Ernst Lubitsch Uloge: Ossi Oswalda, Ferry Sikla,
Margarete Kupfer, Kurt Götz Trajanje: 48 min
Ernst Lubitsch
(1892-1947) jedan je od najcjenjenijih, najpoznatijih i najosebujnijih
njemačkih redatelja, umjetnik koji je svojim sofisticiranim, šarmantnim i
seksualno provokativnim komedijama pokorio i Hollywood. Geografsko-lingvistička
tranzicija iz Njemačke u Hollywood za Lubitscha se dogodila zapanjujuće lako i
neproblematično – možda ponajviše stoga što se, kao arhetipski redatelj nijemog
filma, uspio izdići iznad nacionalne kulture i politike i postati istinski
univerzalni umjetnik. No, prije dolaska u celuloidnu obećanu zemlju, u domovini
je snimio dvadesetak kratkih i dvanaest dugometražnih filmova, na kojima je
brusio svoj osebujni pripovjedno-prikazivački stil (tzv. Lubitsch touch).
Srednjemetražni rad iz 1918. Ne želim biti muškarac! već sadrži sve
stilsko-tematske elemente koji su Lubitschevo ime uklesali u filmsku povijest,
a suvremeno gledateljstvo svakako će cijeniti i još itekako relevantnu priču o
djevojci koja pribjegava preuzimanju muškog identiteta ne bi li se u životu
domogla stvari za kojima joj srce žudi. Premda su seks i seksualnost, kao i
snažni ženski likovi, dio standardnog Lubitschevog tematskog repertoara, ovo je
jedini njegov film koji istražuje komični potencijal sveudilj kontroverznog i
politički potentnog motiva transvestizma.
.. ..
Ljudi nedjeljom
(Menschen am Sonntag, Njemačka, 1930.)
Režija: Robert
Siodmak Scenarij: Billy Wilder, Robert Siodmak, Curt Siodmak Uloge: Erwin
Splettstößer, Brigitte Borchert, Wolfgang von Waltershausen, Christl Ehlers,
Annie Schreyer Trajanje: 73 min
Kao reakcija na
žanrove koji su u Njemačkoj dominirali 1920-ih – ekspresionizam, fantastične
filmove i popularne melodrame – potkraj nijemog razdoblja pojavila se potreba
da se domaća filmska produkcija osvježi elementom stvarnoga života i realizma –
osobito onoga vezanog uz život grada. Možda ponajbolji proizvod ove žudnje jest
pseudodokumentarac Ljudi nedjeljom, redateljski prvijenac Roberta Siodmaka
(1900-1973), danas najpoznatijeg kao velemajstora film noira (žanra koji
najviše duguje upravo njemačkom ekspresionizmu). Osim što je označio proboj u
prostor realističke mizanscene i priče, film Ljudi nedjeljom označio je i
dolazak sjajne nove generacije filmaša koji su narednih godina ostavili
neizbrisivi trag i u Hollywoodu – uz Roberta Siodmaka na filmu su radili Edgar
G. Ulmer, Fred Zinnemann, Robertov brat Curt i Billy Wilder.
U ovom atmosferičnom
i naturalističkom niskobudžetnom djelu četvero naturščika zrcale sami sebe
(simbolički zadržavajući i vlastita imena) u (uvjetnoj) priči koja se rasteže
od subotnje večeri do ponedjeljka ujutro, gdje jednodnevni izlet postaje okvir
za zavođenje i ljubavnu igru, ali i zorno bilježenje berlinske svakodnevice i
svakodnevice njegovih stanovnika/protagonista. Osim što je riječ o stilski i
žanrovski revolucionarnom (remek) djelu, Ljudi nedjeljom u tom smislu
predstavlja i dragocjen povijesni dokument njemačke svakodnevice u politički i
ekonomski turbulentnom razdoblju između dva svjetska rata.
.. ..
Zora Hrvatske avangarde
Piše: Vedran Šuvar
Hrvatsku, a i tada
jugoslavensku avangardu pokrenuli su amateri „novog duha“ koji su se pojavili u
i oko Kinokluba Zagreb u 60-im godinama. Ti novi amateri bili su specijalno
baždareni te su kroz svoje djelovanje potpuno odbacili uobičajeni amaterski
film i stvorili klub s isključivim „umjetničkim“ programom. Sve je počelo 1961.
godine kada su održani razgovori „Antifilm i mi“ gdje se kroz raspravu o
modernizmu u drugim umjetnostima pokušavalo definirati taj novi pristup filmu.
U početku je vladao nesrazmjer između izrečenog i napravljenog, između teorije
i prakse, ali u tom spletu „s(p)retnih“ okolonosti i ljudi koji su se u tom
trenutku pojavili u klubu, usvojenih teorijskih smjernica i specifične
društvene atmosfere, iskrastilizirao se punokrvni avangardistički pokret.
Klupski razmjeri pokreta su bili revolucionarni, a i sami filmski postupci, te
je novi, usvojeni oblik filmovanja isključivao dotadašnji. Tako su putopisni i
obiteljski filmovi otpisani i označeni nedovoljno inovativnim i originalnim te
su skoro u potpunosti nestali kao osnovni klupski žanr. Sve je kulminiralo
organizacijom možda prvog filmskog eksperimetnalnog festivala u svijetu -
GEFF-a (Genre film festival) koji se održavao bijenalno počevši od 1963. godine
do završno 1969. godine ukupno četri puta, te omogućio mjesto za prikazivanje i
diskusiju. Svaki GEFF je imao specifičnu temu, pa je tako prva bila „Antifilm i
nove tendencije“, druga „Istraživanje filma i istraživanje pomoću filma“, treća
„Kibernetika i estetika“ te zadnja, i ujedno daleko najposjećenija zbog očitih
razloga, „Seksualnost kao mogući put u novi humanizam“. Danas tradiciju GEFF-a
nastavlja 25FPS festival koji djeluje od 2005. godine.
Pokretači novih
strujanja bili su stariji članovi iz 50-ih godina koji su revizionističkim
stavovima omogućili stvaranje preduvjeta za avangardističko filmsko djelovanje.
To su prvenstveno bili Mihovil Pansini, pokretač i voditelj GEFF-a, i Tomislav
Kobija, tvorac pojma o antifilmu, koji su razgovorima o filmskom modernističkom
pristupu okupljali svoje istomišljenike ili stvarali nove. Prvi, pravi
„praktičar“ bio je Vladmir Petek čiji su filmovi poslužili kao potvrda teorijske
ostvarivosti ideje antifilma, a jedan od najistaknutijih filmaša tog razdoblja
je i mladi Tomislav Gotovac. Upravo između njih dvojice je 1965. godine izbio
sukob oko autorstva filma „Smrt“, odnosno „Prije podne jednog fauna“, o čemu je
svojevremeno raspravljao i Sud časti Kinokluba Zagreb, a odlučeno je da je film
klupsko vlasništvo i kao takav će se prikazivati na revijama i smotrama. Milan
Šamec bio je predstavnik konzervativnije klupske struje te je kroz svoj film
„Termiti“ pokušao pokazati da svatko može napraviti eksperimentalni film. Film
je nejednoliko izložio razvijaču, dok je zvuk proizveo ritmičkim lupanjem i
struganjem po radijatoru. Rezultat je bila nagrada na prvom GEFF-u, a slično je
prošla i Heidleroa „Kariokineza“. Oba filma se smatraju primjerom “da i
parodiranje neke ideje može značiti oslobađanje (način na koji se može otvoriti
prostor osjećajnosti)”. Mikuljan i Radivoj djeluju već u vrijeme slabljenja
novih tendencija, pa Mikuljan čak i posvećuje svoj film „Postsezona“ Mihovilu
Pansiniju.
Ovaj program je
sastavljen isključivo od anvagardističkih KKZ filmova 60ih, većinom
selektiranih u DVD izdanju “80 godina Kinokluba Zagreb” koje je Vedran
Šamanović izabrao i izdao 2009. godine. Iz tog je programa izdvojen njegov
avangardni dio, te su pridodana još dva filma. Važno je još napomenuti da se
ovaj samosvjesni pokret Kinokluba Zagreb u manjem intezitetu dogodio i unutar
Kinokluba Split na čelu sa Ivanom Martincem te kroz Zagrebačku školu animacije
u djelima Vlade Kristla.
.. ..
KUĆNI TEATAR ŠKRIPZIKL izvodi slapstick uživo!
Nijeme minijature uz pratnju žive glazbe!....
.. ..
"Stol Drage Borića" naziv je pantomimske epizode u kojoj
susrećemo lažnog grofa nadomak savršene krađe u noćnom klubu – plan mu poremeti
lakovjerni gospodin i jedan naizgled najobičniji stol. No ubrzo se ispostavlja
da mnogo toga u ovoj priči nije obično.....
.. ..
Glume: Romano Dautanac i Dejan Fajfer
Sviraju: Bruno Motik (banjo), Nina Bertović (harmonika)
.. ..
Trajanje: 20min