● Za početak se malo predstavi...

Bebè Na Volè sam započeo negdje sredinom 2004. iako je samo ime nastalo na aerodromu u Beču krajem 2003. Za jedan Beč bila je to poprilično surealna noć...
Album „Channels" sam snimio u ljeto 2004. kod kuće. To su sve ideje koje su prerasle u gotove pjesme nakon raspuštanja „Gloft"-a.
Taj album je rezultat moje fascinacije mogućnošću da u svoj rad unesem jednu smislenu količinu autoironije.

● Na našoj sceni na kojoj na površinu pokušava isplivati pregršt rokera/hardkoraša i 'pop' diva, ti si prilično neobična pojava – blues bard starog kova koji kroz interakciju svog instrumenta i naricanja istresa svoje osjećaje i poglede na svijet. Koliko je spontanosti, a koliko promišljenosti u tvojim izvedbama?

U pjesmama, poput onih na „Channels" albumu, koje zahtijevaju određenu strukturu mislim da je dosta promišljenosti. Naročito u procesu stvaranja i snimanja, iako su same ideje dosta spontane. Ne vjerujem u svakodnenvni strukturirani rad......
S „bluesom" je to druga stvar. To je druga krajnost. Apsolutna sloboda.Nema neke forme. Nekad ispadne dobra improvizacija, a podosta puta sam sebi „podmetnem nogu".

● Kako uopće nastaju tvoje pjesme? I pitanje koje bi ti u našem okruženju sigurno mnogi voljeli postaviti – što je uzrok odabiru izričaja na engleskom jeziku?

Kako koji put. Ponekad iz mene izađe cijela pjesma poput „Maybelline" ili „Summer song" ponekad su to samo skice. Mislim da je taj proces dosta sličan kod svih glazbenika. Zapravo ništa posebno.
Na engleskom pišem zato što se puno jednostavnije izraziti, napokon iz tog govornog područja i potječe sva glazba koja me opsjeda. A možda i zato što sam odrastao na britanskoj i američkoj TV kulturi.
„Gloft"-ov prvijenac „Zabijen u korijen" 2001. je imao pola pjesama na hrvatskom a pola na engleskom. To je tek bio problem. Kad kažem problem onda mislim na izdavače. Publika to s vremenom prihvati. Osobno mislim da je to s vremenom postala neka opće prihvaćena kritika: „Dobar band, al' zašto pjevaju na engleskom?" Zašto se onda Croatia Records zove Croatia records? Zašto Dallas records? Dancing Bear? Team building? etc.

● Struktura glazbe koju izvodiš zahtjeva dobar kontakt s publikom kojim ih pozivaš u svoje pjesme – koliko ti je to prirodno, a koliko je 'frajerski' stav svjesno izgrađen? Ima nekih koji ga smatraju samodopadnim – to i je bila namjera?

Iskreno govoreći meni je trebalo par godina da se usudim napraviti ovo što trenutno radim pred ljudima. Imam nekog skromnog iskustva na bini, no stajati tamo s još par ljudi ili biti sam, je nebo i zemlja. U mojoj glavi je to bio horor spektakularnih razmjera. Onda sam napravio prvi nastup u Booksi i shvatio, da ako mislim ostat psihički normalan, da mi je bolje nastaviti istim tonom. Velika prednost a ujedno i mana solo preformansa je to što svoj nastup možeš odvesti u bilo kojem smjeru no jedno je sigurno. Staneš i sve ....stane.
Što se tiče stava na bini, nemam problema da ga netko smatra samodopadnim ili „frajerskim „ ili što ja znam. Imam više problema s publikoma koja je kod nas postala jedna lagana amorfna masa. Koja guta sve što joj se servira. Moj „gard" na nastupima je neka vrsta aktivizma. Na određen način želim isprovocirati i privući pozornost no isto tako i sam sebe u potpunosti iznegirati.To nikako ne znači da se stavljam iznad ijedne osobe koja je odlučila provesti svoje dragocjeno vrijeme na mom nastupu. Ti ljudi i jesu moj band.

● Davnih dana si, u tada jazzerski orijentiranom Ksetu, često tamo nastupao u raznim jam sessionima kroz koje su se mnogi i upoznali s tvojim velikim talentom i inovativnim načinom sviranja gitare – reci nešto o tom razdoblju i kontaktima koji su se iz njega izrodili.

Ne želim bit nostalgičar pa reć tad se više sviralo, možda je bolje reć bio sam mlađi pa me više toga zanimalo.Nije bio samo Kset u igri, bilo je i drugi klubova. Uglavnom bilo je raznih kombinacija Dragan Ilić-Draxo, Saša Zec, Zoran Stojanović-Kizo, Žan Jakopač, Peco Petej, Jimi Matešić, Rista, Davor Rodik, Ervin Baučić i puno puno drugih dragih ljudi (nek mi ne zamjere). Bio je to period dokazivanja, koliko ja mogu i šta ja mogu i sve se to počelo pretvarati u neki cirkus. Puno se improviziralo i masa tih snimaka je meni danas neslušljiva prosto iz razloga što nemam živaca slušat sebe kako sviram solo 25 min u jednoj pjesmi. No smatram se sretnim da sam to imao prilike probat.Taj period od kraja 98. do sredine 2000-te me je stvarno izgradio i pomogao mi da steknem uvid gdje ću slijedeće usmjeravat svoju energiju.

● Neko vrijeme si vodio bend Gloft – što se dogodilo s tim? Izdali ste dva albuma (Zabijen u korijen i Gemini), sve sami snimali (reci nešto o tome kako i gdje je snimano i mixano), ali nikada niste potpisali niti za jednu diskografsku kuću? Kako uopće gledaš na diskografe i koliko ih smatraš nužnima?

Gloft je naziv koji je skovao Saša Zec i postave su se mijenjale shodno tome kako se i glazba mijenjala. Ja sam htio odmak od cover materijala i prelazak u jedan drugi autorski stil razmišljanja. Samoizdali smo jedan album „Zabijen u korijen" koji je snimljen sa 2000. na 2001. u Bedekovčini kod Danijela Drakulića. On je u to vrijeme imao studio u obiteljskoj kuriji u Bedekovčini. Za Marka Jurića/bubanj/ i Alena Križaja/bass/ i mene je to bio „ Dvor". Cijelo snimanje je bio jedan fenomenalan doživljaj koji bih poželio svakom svom kolegi glazbeniku. Sama činjenica da si u „izolaciji" i u prirodi s ljudima koji se razumiju i imaju isti cilj je neopisiv blagoslov. Došli smo tamo snimati album a po završetku smo dobili i više nego što smo mogli i zamisliti.
Ogromono iskustvo i predivne prijatelje!
2002.g.u Gloft je došao Adam Matijašević /bass/ pa smo godinu dana kasnije ponovno otišli u Bedekovčinu i snimili demo „Gemini" .
Što se tiče hrvatskog nam izdavaštva, tu je cijela stvar zakazala. „Zabijen u korijen" je bio otisnut u 1000 primjeraka i samo ga je trebalo promovirati i distribuirati. Sa izdavačima nisam našao zajednički jezik, no i to je bila dobra „škola. Danas u potpunosti smatram da je izdavač nepotreban. Internet čini svoje i mislim da im se to obija o glavu. Previše je negativnih faktora kad pričamo o cijelom procesu izdavanja da bih se odrekao nekih sloboda koje imam kao autor i izvođač. Ono sto je meni vratilo nadu u nekakvu samopromociju je postojanje Creative Commonsa i njihovog načina licenciranja intelektualnog vlasništva. „Dijeli pod istim uvijetima"ili „Share alike" licenca definitivno nije usmjerena money making filozofiju no omogućava protok informacija i kreativnosti s jednog čovjeka na drugog. Sličan način primopredaje ćete naći i u bluesu pa i u ostalom folkloru.


● Bio si proglašen i za najperspektivnijeg instrumentalistu i kao prvi dobio nagradu Status (nagrada HGU-a). Koliko ti to iz današnje perspektive znači?

Da jesam, i moram priznat da je to za mene bilo jedno bizarno iskustvo. Zapravo uopće nisam htio/očekivao tako nešto, nekakvu nagradu, no sve se nekako poklopilo pa eto isplivao sam na površinu u očima nekih ljudi. Dobro zvuči kad ti netko kaže ili ti nekome kažeš kako si nagrađen za nešto no neke koristi baš i nema od svega toga. Lijepo izgleda u CV-u.
Zapravo mislim da je poprilično besmisleno dijeliti bilo kakve nagrade u zemlji u kojoj glazbenik kao takav nemože od svoje matične Unije dobiti prava i protekciju koju zaslužuje. Ne govorim tu samo u svoje ime, već u ime svih onih živih i pokojnih koji nisu uistinu dobili „status" kakav ima pripada, tu prvenstveno mislim na socijalna prava. Puno je tu mojih kolega koji bi mi mogli biti i jesu na neki način kao „roditelji" a spajaju kraj sa krajem zbog propusta neorganiziranog sistema. Imamo mi puno više problema od same odluke tko će biti slijedeći „najperspektivniji".

● Gledajući te dok sviraš čovjek se ne može oteti dojmu da si ovisan o svojoj gitari – kakav je ustvari vaš odnos? (a imao si i nekih problema sa sviranjem?)

To je u potpunosti čisti „love-hate" odnos. Sve manje se smatram nekakvim gitaristom a kamoli gitarističkim solistom. Gitara je „prijevozno sredstvo" koje ja najbolje poznajem, a zapravo sve više uviđam da jako malo znam o tom instrumentu.
Što se tiče spomenutih problema, da, moram priznati da sam podlegao profesionalnim povredama prije nekih par godina i trebalo mi je neko vrijeme da se naučim nositi s tim. Kroz svo to vrijeme najviše me iznenadilo koliko mojih kolega ima iste probleme i ne zna kako s njima izaći na kraj. Problem je što se o tome više ne govori. No to je jednostavno tako. Nema vrhunskog sporta bez nekih žrtava. Biti glazbenik je najstresnije i najzahtjevnije zanimanje koje postoji i za to se plaća cijena.

● Nedavno si kupio novu gitaru – Telecaster vintage '52? (gdje/kakva ti je) Koliko ti je važan izbor instrumenta?

Gitara je kupljena u Zagrebu u Megamuzici.
Moram priznati da sam dosta vremena utrošio a bome i protratio tražeći si instrument. Dio toga je posljedica ranije spomenutih ozljeda a dio jednostavno neke moje fiksacije i neadekvatne ponude domaćeg tržišta. Vrlo se lako izgubiti u svemu tome i zaboraviti da je bitna glazba i sam glazbenik. Dobar instrument mi je važan ali ne i presudan. Ja jako dobro znam da dobro mogu svirati i na „veslu", no stvar je nekih nijansi i detalja. Te sitnice su razlika između potpunog stapanja s instrumentom i apsolutno mučnog iskustva.


● Nekada si svirao jam sessione s raznim glazbenicima, zatim u bendu, a danas nastupaš sam uz pomoć udarkaljašice Melite – kako je došlo do tog spoja i koliko ona doprinosi cjelokupnom doživljaju tvoje izvedbe?

Oduvijek sam bolje funkcionirao s bubnjarima. Većina pjesama koje napišem , nastanu iz nekog „beata". Da ne sviram gitaru svirao bih bubanj. Ima nesto u toj neposrednosti između dvije osobe na sceni a bome i između ta dva instrumenta. Puno je više prostora za improvizaciju i sve je nekako direktno i sirovo,a opet nevjerojatno ranjivo. Kad se stvari svedu na minimum, zapravo ti u glazbi treba samo puls i nekakva melodija. Do suradnje s Melitom je došlo vrlo spontano. Tu je veliku ulogu odradio i internet.

● Radiš i muziku za predstave. Reci nešto više o tome.

Za sada je iza mene osam plesnih predstava u kojima sam sudjelovao što kao autor glazbe što kao autor glazbe i koautor cjelokupnog koncepta. Član sam koautorske inicijative OOUR kroz koju sam ostvario projekte: Limb, orangecut, blackbox-the first box, to be confirmed, H i Stvarajuci Eve. Uz OOUR, surađivao sam i s Milom Čuljak iz Rijeke na projektu „Heroine" te s Kate Foley /USA/ na cijelovečernjoj predstavi „Anđeli Suđerca". Taj dio mog glazbenog djelovanja mi je omogućio da se razvijam i izrazim kreativno i autorski, naročito u pogledu promišljanja plesa, pokreta, tijela i glazbe.

● Za kraj nam otkrij neke svoje planove koje imaš za skoriju budućnost... gdje te se može vidjeti live uskoro (6. + 7. mjesec)?
Htio bih snimiti nove albume, imam podosta materijala i previše, no premalo vremena i novca.
31.05. Bebe Na Vole nastupa u Jazz klubu u Zagrebu a 14.06. otvara I-Commons summit u Dubrovniku.
09.06. OOUR izvodi predstavu „Stvarajući Eve" na 24.Tjednu suvremenog plesa u Zagrebu.
www.myspace.com/bebenavole
http://www.egoboobits.net/
www.creativecommons.org