Eto me nakon ljetne stanke natrag u jazzoland. Proveo sam desetak dana na Braču podučavajući jazz poletarce divljim vodama jazza. Neki od studenata vjeruju da postoji neka tajna formula koja otvara sve tajne jazza, samo eto treba je nekako izkamčiti od učitelja koji ju čuva samo za odabrane.
Ne pada im na pamet da je možda velika tajna jazza misterij i za samog učitelja koji ju još uvijek iznova otkriva. Možda leži negdje između riječi i nota.
Danas kad vam algoritmi softwarea kao Band in the box napišu solo ili naprave troglasnu dionicu, na internetu možete naći milone linija, etida i snimki, a studenti jazz akademija sviraju napamet Coltranova i Milesova sola bolje od originala postavlja se pitanje velike tajne, iliti onih pravih nekoliko tonova.
Toots Theileman je rekao da misli da je u svojoj cijeloj karijeri odsvirao možda jedan pravi ton,
da su neki odsvirali čak i dva, a da onaj koji kaže da ih je odsvirao tri ili više zasigurno veliki lažac.
Jednom je jedan student glazbe posjetio Indiju te je na ulici sreo mladog svirača sitara koji je
svirao na nevjerojatno virtuozan način. Tonovi su prštali u nevjerojatnim kompleksnim ritmovima i arpeggia se razljevala u melodijama Ragha.
Ipak, prolaznici su nezainteresirano prolazili bez nekog interesa za njegovo umijeće.
Nakon malo slušanja student se uputio dalje te ja u neposrednoj blizini, nekoliko ulica dalje začuo hipnotički zvuk sitara. Ugledao je stotinjak ljudi koji su okružili starog svirača koji je sjedio na svom tepihu i svirao samo jedan dugi ton D.
Svako malo bi netko ubacio novac u veliki kofer njegovog instrumenta i hrpa je postajala sve veća.
Zapadni student zapanjeno je slušao i gledao.Kada je starac prestao sa svirkom pogledao je na svoj sat i ustanovio da su prošla tri sata.
Gomila se razišla, a starac je pokušavao stisnuti veliku količinu novca i svoj sitar u kofer instrumenta.
Student se ohrabri, priđe mu i upita: Nije mi jasno kako ste uspjeli pridobiti sve te ljude tako jednostavnom svirkom? Zaboga, svirali ste samo jedan, jedini ton puna tri sata, a onaj mladi virtuoz je pokazao nevjerojatnu vještinu, pa ipak bez uspjeha.
Starac mu odgovori uz smješak prosvjetljenog: Ja sam svoj ton našao, a mladi kolega ga još uvijek traži.

Jedan saksofonista je rekao da je do sada svirao nešto između starog i novog, te je odlučio da od sada svira samo novo jer ne može se više natrag na staro pa mu ostaje samo novo, stalno novo. Ne ide mi u glavu kako će to izvesti, ali važno je da je to čvrsto odlučio pa mu treba vjerovati.
I ja sam odlučio da neću više piti kavu sa mlijekom već samo kapućino.
Odlučio sam da neću piti žlahtinu nego malvaziju. Odlučio sam to već davno, ali kad god se nađem na Krku popustim brzo.
Moj prijatelj odlučio je napisati hit jer od jazza nema para. I piše ga već nekih deset godina i nema vremena za jazz. Za to vrijeme je jedan drugi jazzista snimio par ploča sa mrklim estradnjacima po čistoj inerciji. Snašlo ga. Nije ništa odlučio.
Kada sam prije tri godine odlučio napraviti Mirokado kvartet mislio sam da ću svirati jazz, ali me je već na prvoj probi prosvjetlio tadašnji bubnjar. Nakon što smo odsvirali četiri originala upitao me je: Hoćemo li svirati šta jazza?
Kako misliš jazza, a šta smo svirali do sad? odgovorio sam zbunjeno.               Pa ovo je bio jedan latin, jedna balada u marš ritmu , reggae i funky, ali ništa swinga. Znaš onaj ritam kad činela ide Am ster - dam, Am ster - dam!  
Na njegove riječi sve mi je postalo jasno te odlučih osloboditi se odluka, bar kad je riječ o glazbi.
Jedan od načina oslobađanja od odluka, premišljana, zaključaka i previše razmišljana je sjedenje u meditaciju. Ja idem sutra na tjedan dana. 

Dim cigareta bio je obavezni dio atmosefere svakog jazz kluba, te je tako cigareta koja danas polako uzmiče iz jazz klubova, od kojih jedan nosi i ime Smoke, dobila kultni status u jazzy umjetnosti prošlog stoljeća, a danas tek ponekad u filmovima poput Jarmushovog 'Kava i cigarete'.
Moram reći da me kao bivšem pušaču, a poznato je da su takvi najveći extremisti i protivnici pušenja, takvo 'classy' uživanje u nikotinu malo smekša pa i sam postajem tolerantniji prema onim pušačima koji u svom poroku prakticiraju neku kulturu ili šarm.
KAFA! uobičajna Silvijeva najava za pauzu u big bandu znak je svim okorjelim nikotinskim prijestupnicima da se okupe oko niskog stola u predvorju studija, drhtavim rukama izsuću svoje 'šiljke' i hitno reguliraju debalans koji je nastao padom nikotina u krvi. Što se tiče kave ona može biti iz automata i plastičnih čaša, potpuno je nevažno.
Prva cigareta gotova je u minuti i ima čisto medicinsku svrhu da prekine nervozu i apstinensku krizu. Druga je ona koja daje više gušta i gdje se uvlači sa puno više pomnosti punim plućima, a ispuhuje se posebnim guštom iza kojeg slijedi olakšanje i opuštanje.
Tolikom broju pušaća nije dovoljna jedna pepeljara pa se je društvo snašlo, osim vrlo zgodnih žardinjera za cvijeće, genijalni izum je plehnati poklopac od magnetofonske trake promjera oko 40 cm koji sasvim solidno može primiti potrebne količine opušaka, praznih kutija cigareta i pokoju kaogumu.
Ne mogu se ne sjetiti pokojnog Ozrena koji je imamo svoj posebni ritual pušenja.
U to vrijeme je bilo dozvoljeno pušiti na probama, a nije bilo rijetko vidjeti ljude da puše u Tv studiju za vrijeme odvijanja emisije.
Ozren bi svoju jeftinu cigaretu zakvačio na najdonju klapnu saksofona i uredno odsvirao korus, a kada bi se u štimi pojavilo bar četiri takta pauze uvukao bi veliki dim tako da je cigareta nestajala naočigled, a dim od takvih jeftinih cigareta nebi se uzdigao prema stropu već bi visio neko vrijeme oko naših glava, a potom bi padao prema podu. Pepeo na Ozrenovoj cigareti bi bio sve veći, nije stizao otresti u pepljaru koja je bila metar ispred njega jer to kompozicija nije dozvoljavala pa bi pepeo završavao na njegovim smeđim samt hlačama sa širokom prugama koje je nosio sve do lipnja, ili na jeftinoj flanelastoj košulji. Ako bi se slučajno ukazala prilika za otresti cigaretu on bi kažiprstom naciljao pepeljaru i sportskim zanosom pogodio pepeljaru uz uzdah zadovljstva. Bilo je tu nekog priprostog šarma i još jedna zabava kojom je Ozren uveseljavao sebe i orkestar. Tako sam i ja počeo piti kavu, a nedugo potom i pušiti.

Slučajno ili ne, zadnjih nekoliko tjedana moje štime u orkestru pune su dionica flaute.
Tako sam ja diplomirani klarinetist završio na flauti.
U ova moderna vremena slušamo o slobodnom protoku ideja, roba  i ljudi kao i fleksibilnosti radne snage koja bi trebala prema trenutnim potrebama kako to kažu fluktuirati.
Tako sam i ja na prošlom Porinu fluktuirao u trećoj oktavi fingirajući velikog flautista jer je to tako zahtijevala situacija. Moj urednik uzalud je tražio slobodnog flautista cijeli tjedan. Svi su bili zauzeti ili su već odflutuirali na radno mjesto menađera, direktora, keramičara ili gdje je već bilo nužno.
Gledam ljubomorno klarinetista u orkestru koji je još uvijek na svom radnom mjestu dok ga nije odvuklo na mjesto potpredsjednika Sabora ili neku drugu funkciju. Tako je i jedan vozač kamiona završio kao predsjednik uprave velike firme, a onim jadnim filozofima lakanovcima koji su završili kao kondukteri u Čazmatransu teško mi je i govoriti.
Klinci koji se voze u školu Čazmatransovim autobusima osim ugljičnog monoksida moraju još i trpjeti konduktero predavanje o poststrukturalizmu i Frojdovu teoriju samokastracije, a ako to izdrže možda im se posreći da im dr. kondukter napiše i domaću zadaću onako, usput.
Čuo sam od mog prijatelja saksofonista koji radi u vojnom orkestru o incidentu koji se je desio na našem aerodromu kada je jedan od državnih službenika očekujući stranog predsjednika sa postrojenim orkestrom u jednom trenutku ničim izazvan zgrabio trombon jednom članu orkestra i počeo sumanuto u njega puhati. Sreća je da strani predsjednik, inače bivši saksofonista, nije ništa primjetio jer bi to bila velika sramota po našu državu.  
Grozan tjedan. Neki dan, u pauzi probe kod Điđija, gdje inače vježba pola grada, iz susjedne prostorije izašla je zgodna cura, vjerojatno vokalistica rok benda koji je vježbao i uputila nam kompliment kako dobro zvučimo.
Ja sam šef benda - odgovorih joj.  
Kad svirate? upitala je.
Dodji sutra u Sax, svirat ćemo više rocka, ali ne sa ovim bendom. - uskoči Elvis
Više me nije ništa pitala.
Pripremali smo se za Jazz Time festival u Rijeci. Elvis je bio posebno nabrijan na svirku u svom rodnom gradu pa je ta naelektriciranost prešla i na nas.
 Nakon svirke hladili smo se pivom kad mi je prišao konobar koji je malo 'prisluškivao' svirku i primjetio: 'Sviđa mi se kao svirate trodobni blues. Ja sam saksofonista, a privremeno sam konobar, he he bolje nego na onoj benzinskoj gdje sam radio prije.'
Vidim vrag je odnio šalu, tip kuži jazz, a ja ovdje kao sviram. U trenutku mi izleti:'Oh, ma ja sam zapravo zamjena, inače se bavim cijevima, vodoinstalaijama.
Tako sam se obično predstavljao kada sam izlazio sa slikaricom u visoka umjetnička društva. Nju bi pitali: a čime se ono bavi tvoj dečko? Cijevima! ja bih odgovorio.
Bilo je zanimljivo vidjeti njihova lica.




    

 
 


 

Gledao sam 'Murder, my sweet', stari holivudski film snimljen 1944 godine. Smatra se da je to prvi 'crni film' i prva ekranizacija priče o privatnom detektivu Philipu Marlowu. Davne 1944, prije 64 godine i mnogo prije Jamesa Bonda nastao je film koji je bio predložak za sve kasnije priče o poznatom antijunaku, arhetipu gubitnika i marginalca Philipa Marlowa. I dok je mnogo poznatija ekranizacija Big Sleep iz 1946 sa Bogartom i Bacall lik samog Marlowa prikazuje čvrstog frajera koji više nalikuje Jamesu Bondu 'Murder, my sweet' je postavio obrazce koji su zaštitni znak svih kasnijih nastavaka.
Prvih kadrovi samog Marlowa u trošnoj kancelariji, večer velegrada, sjetna glazba koja dočarava usamljenost glavnog lika koji bez angažmana i praznog novčanika pokušava okončati još jedan dan, sve dok se iz mraka ne pojavi misteriozni gost sa ponudom za posao.
U tipičnom Marlowu čujemo tugaljivu bluesi melodiju, u večini filmova na saksofonu, melodiju poput Harlem Nocturna.
Jednom prilikom me je netko pitao koji instrument sviram i na moj odgovor rekao je: 'A to je kao u detektivskim filmovima kad je glavni lik tužan pa si malo svira saksofon.'
E, to ti je to, odgovorih mu. 'Ja sam ti nešto kao taj lik, samo nemam pištolj.'
'Da, i svog komada ne strpaš na kraju u zatvor.' zaključio je čovjek.
Philipova isključenost iz društva je dobrovoljna i dostojanstvena u svojoj pomirenosti sa sobom.
Policija kao simbol sistema i večine utopljene u struju ne pokazuje previše smisla za solo igru privatnog detektiva. Glavni policajac upozorava Philipa: 'Nemoj da te vidim sljedećih dana! Previše si upleten, a ja trebam krivca'
Marlow je kao i jazzeri Chicaga uvijek blizu Caponea., ali nikad s njim. Nekim čudom uvijek preživi sve racije sa natpisom 'Don't shoot piano player!'
Jazz policija ima svoje metode i standarde koji bi iznenadili i samog Marlowa. Ako slučajno na koncertu vašeg kvarteta svirate previše originala koji nemaju straight swing kao osnovu već latin ili ne daj bože rock, završiti ćete u jazz postaji na obavijesnom razgovoru. I ako vam se slučajno posreći da vam Capone na svojem partiju ostavi neku crkavicu, jazz policija će vas proglasiti prodanom dušom i kuruzerom, makar su i sami na njegovoj platno doušničkoj listi.
Mi jazzeri Chicaga u ovim teškim danima nakon prohibicije živimo bez kredita, šefa studija, lokalnih izbora, reda za kino karte i božičnih poklona, bezbrižno kao ptice.
Moj prijatelj koji je radio za jedan veliki studio tražio je šefove par slobodnih dana za ženidbu. Dobio je pisani odgovor da u cijelom Boliwoodu nemaju adekvatnu, jednako kvalitetnu zamjenu za njega. Isti dan je dao pismeni otkaz u kojem izražava žaljenje i razumjevanje takvom odlukom studija jer eto ni njegova buduća nema adekvatnu i kvalitetnu zamjenu na dan njihova vjenjčanja.
Sada svira u jednom franuskom kafiću dva puta tjedno za malu lovu, tek toliko da opravda svoje postojanje ženi advokatinji. Preko dana čuva šestomjesečnu bebu dok žena zarađuje, kako sam čuo u Chandlerovoj firmi. Marlowe i moj prijatelj nađu se poslije svirke u francuskom kafeu i uz Martini evociranju prohibicijske dane kada je cuga bila zabranjena, ali je ipak tekla u potocima, a tatine curice iz bogatih familija su iz inata pile, pušile i davale.
Marlowe bi ponekad u ruke uzeo njegov saks i odsvirao Harlem Nocturno.

Nedavno su hrvatski autori dobili priliku pokazati svoje kako je netko napisao 'uradke'.  Ne čini mi se baš zgodan izraz za kreativno djelo. Kao da se radi o komadu torte, dječjoj kuli u pješčaniku ili drvenoj čaplji sa štanda suvenira na moru.  Ima i onih koji djelo zovu produktom ili proizvodom, pa se čini da bi kakva slika ili kompozicija mogla biti na sniženju ili jesenskoj rasprodaji u Ipercoopu ili Pevcu. I kada kao autor preživite sve nadimke koje vaše glazbeno djelo dobije, a da još ni jedna nota nije izvedena, prvi kontakt djela sa vanjskim svijetom je trenutak kada ga stavite na pult pred orkestar.
Taj prvi dojam kada još dirigent nije podigao ruke i odbrojao  tempo može biti vrlo važan jer će  vas čitko napisana dionica, sa svim dinamičkim i agogičkim oznakama spasiti od onih kojima uvijek nešto nije jasno. Sve piše, zar ne?
To vrijedi samo u teoriji ili ako imate sreću da vam djelo svira Duke Ellingtone orkestar. U praksi stvari stoje malo drugačije. Tako je moj dobri prijatelj donio svoju kompoziciju te u pauzi  htio jednom članu orkestra objasniti mjesto gdje je potrebno malo više stakata. Nakon što mu je prišao i zamolio ga da obrati pažnju na određeno mjesto ovaj je bez riječi okrenuo glavu i okrenuo mu leđa kao da ga se cijela stvar ne tiče. Prijatelj me konsterniran takvom reakcijom glazbenika  upita da li možda čovjek ne čuje jer poznato je da imamo dosta gluhih glazbenika, što od rođenja, što od prirode samog posla.
Ma ne, odgovorih mu, radi se o jednom sasvim drugom medicinskom problemu.
Igrom sudbine saznao sam to od moje žene, stomatologa koja je u toku sa najnovijim dostignućima stomatološke nauke. Ovdje se radi o nečem što je tek nedavno objavljeno u stručnom časopisu Svjetske stomatološke organizacije od poznatog stručnjaka za prevenciju u stomatologiji dr.Milesa Stonea koji je na uzorku od stotinu ispitanika New Yorških glazbenika i studenata glazbe dokazao neposrednu vezu između agogike(stakata, legata i sl) i dentalne higijene te njihovih eventualnih psiholoških reperkusija na glazbenika.  On je uz pomoć sofisticirane elektronske opreme mjerio psihomotorne sposobnosti usne šupljine i to prve grupe koja je imala zavidnu dentalnu higijenu u periodu od tri do pet godina te druge grupe koja je u tome zaostajala. Pokretljivost jezika i fleksibilnost ambažure bila je daleko bolja kod grupe sa korektnom dentalnom saniranošću.
Ono što je zanimljivo je da je količina zubnog kamenca direktno odgovorna za probleme pri izgovoru pa čak i intonaciji svirača puhačkog instrumenta.
U nevezanom razgovoru sa dr Stoneom moja je supruga saznala i neke druge pojedinosti koje sam Stone nije smio iznijeti zbog osjetljivosti problema i posljedica koje bi ta saznanja imala.
Naime, dr Stone je došao do zaključka da veća konzumacija vode pogoduje stvaranju zubnih naslaga koje u tzv. terminalnoj fazi otapanjem ulaze u krvotok i posebno pogađaju određene moždane stanice zadužene za kompleksne i kreativne aktivnosti.
Moram reći da sam bio frapiran kad sam to čuo iz prve ruke, odnosno od eksperata. Neke stvari koje sam naslućivao dobile su sasvim drugu sliku i moje je razumjevanje prijašnjih događaja dobilo novo svjetlo.
Sad mi je jasno otkud staroj gardi saksofonista takva zavidna tehnika i vladanje agogikom i frazom. Oni nikad, ama baš nikad, nisu pili vodu! Sve puhačke legende Zagreba i bivše nam države držali su se  vina, vodke, jegera, Badel brandija a samo ponekad bi za okrijepu popili kakav špricer sa kvalitetnom vodom. Koliko ja znam niti jedan nije umro od Alzheimera i sličnih stvari, već od obične ciroze jetre. Svirali su fenomenalno! Sjetio sam se slučaja iz studenskih dana kada je jedan student flaute sa slabom dentalnom higijenom s jedne, a i lošom socijalnom adaptacijom s druge strane imao velikih problema sa stakatom. Profesor mu je u jednom trenutku već izvan sebe rekao: ¨'Triole moraš svirati ta-te-ti, a ne fa-fa-ti niti ka-ka-ti!'
Sve se slaže, htjeli mi to ili ne. Ja sam osim dobrih strana ovog otkrića, a i zbog toga da živim sa profesionalcem morao i snositi neke posljedice. Tako mi je žena sasvim zabranila konzumiranje vode koju sada pijem samo poskrivečke kad nje nema doma. Evo, sad idem cugnuti dok se nije vratila...

Početak devedesetih dočekao sam u Big bandu HRT-a  svirajući domoljubne pjesme,  praznih đepova izmjenjujući rižu, krumpir i tjesteninu u pravilnim razmacima, štedeći za nove cipele od 100 DM i sanjajući New York. Kada bi se zaredala tjestenina i riža četiri dana zaredom peti je dan krumpir bio sladak. Dani su prolazili sporo pod uzbunama u podrumu i probama u orkestru.
Mislio sam da takvo stanje nikada neće prestati. Bez cure i bez prijatelja koji su negdje u  Bostonu, Londonu ili na ratištu osjećao sam da se mi se život otapa poput kocke šećera u toploj vodi.
Osim orkestra, drugog posla nije bilo pa su i muze zašutjele blijede i anoreksične u nekom podzemnom skloništu. Navečer bih izašao pred Kvazar na jednu bocu Žuje, sa limunom u čaši zamišljajući žitno pivo u Berlinu. Ako bi netko slučajno naišao i platio još koju rundu sa nadom za dobro pijanstvo stvari bi načas izgledale ljepše.
Znao sam da meni nije najgore. Jurica si je dao zadatak da živi sa deset maraka tjedno uzdržavajući obitelj, Jura je postao tehnološki višak i živio sa dvoje djece u baraci pored ambulante koju je njegova žena dobila kao privremeni smještaj, a Davor je zidao kamine kao keramičar iz nužde. Ivan je bio najmlađi i meni se činio najizgubljenijim. O onima koji su bili u rovovima i tunelima  bojao sam se  i razmišljati.
Zagreb je bio hladan grad, puno hladniji nego u pjesmi. Tražili smo toplu oazu.  
Prva je bila  Rock caffe u Novoj vesi.  Mali podrumski rascjepakani prostor koji je kasnije poznat kao Galija, a danas neki steak restoran. Vlasnik je bio jedan zagrebački arhitekt kojemu je rock bio strast. I sam je svirao gitaru u svom klubu gdje je ogromni razglas koji bi u normalna vremena trebao ozvučivati neku sportsku dvoranu za veliki koncert rock zvijezde zauzimao trećinu skučene bine. Mi smo imali termin dva do tri puta mjesečno i u to vrijeme smo bili vjerojatno jedini plačeni jazz band u gradu. Razmak između dvije svirke popunili bismo probama  kod Jurice kojima smo brusili standardni jazz repertoar. Juričina kuća na brdu izolirana od gradskog sivila imala je neku magiju zaborava pa je tamo i Cubismo imao redovite probe.
Nakon dvije probe tjedno bili smo spremni za Rock Caffe.
Svi koji smo se zatekli tamo, publika ,band i osoblje imali smo osjećaj kao da smo teleportirani na neki sretniji planet ili smo u holodeku Zvjezdanih staza. Muzika na tisuću wata valjala se je sirovom strašću bez imalo finoće, odgovarajući realnosti izvan kluba. Ponekad bih svirao solo brzi blues desetak minuta repetirajući Jackie Mc Leanove fraze do eksplozije. Nije čudno da su klub ubrzo zatvorili na zahtjev susjeda. Vlasnik je pokušavao godinama bezuspješno riješiti spor sa stanarima do kojih je jedan bio bliski rodjak našeg pokojnog kardinala. Trebalo je naći novu oazu, ili je stvoriti.

Početkom devedesetih u New Yorku session scena bila je sastavni dio učenja jazz studenata koji su se našli u prijestolnici jazza. Klubovi u kojima su se jednom tjedno održavali jam sessioni nisu bili rijetkost. Nedeljom ujutro sviralo se Village Gateu, ponedjeljak West end Gate, utorak ili srijeda Angry Squire i ostalim danima u Augie's Jazz Caffeu.
Klubovi kao i ljudi imaju svoj vijek trajanja. Sva ova mjesta danas ili više ne postoje ili su promjenila ime , vlasnika i namjenu. Osim Village Vaungarda i Blue nota koji su pravi klupski metuzalemi mnogo klubova živi desetak godina prije nego što se ugase ili dožive prenamjenu.
Kažu da stvari obično idu na gore. Tako je stari Birdland koji je bio dom bopera četrdesetih i pedesetih preselio iz Harlema na gornji zapadni Broadway. Oni koji su vidjeli stari Birdland kažu da u novom nema ništa od onog autentičnog iz vremena kada su u njemu Dizzy i Bird bili kućni muzičari.
Malo niže na Bradwayu oko 106 ulice početkom devedesetih smjestio se je nevelik klub Augie's Jazz Caffe. Klub veličine kakve prostranije dnevne sobe, dotrajalog namještaja i zidova sa patinom desetljetnog dima cigareta bio je mjesto gdje se je moglo slušati Joshu Redmana, Christana Mc Bridea, Jessea Davisa, a iza ponoći muzičari bi nakon svog gig u nekom drugom klubu došli na pivo. Lokal sa pet, šest stolova bio je krcat ljudima od kojih su polovica bili muzičari, a druga polovica bili su lumeni od kojih su neki mogli nabrojati sve ploče Milesa Davisa i Sonny Rollinsa po kronološkom redu. Veliko staklo sa pročelja davalo bi mjestu izgled izloga, a ljeti bi vani stajalo i dvadesetak ljudi koji su malo čavrljali, malo slušali.
Atmosferi je pridonio i sam Augie, lik u kasnim pedesetim, prorjeđene rudlave kose i tamnih kroničnih podočnjaka koji vape za snom. Obično bi mirno slušao sa kraja šanka pored kuhinje dok je konobarica iz Danske koja je radila samo napojnicu i dobru svirku zveketala čašama za vrijeme kontrabas sola.
Područje oko gornjeg Broadwaya puno je umjetnika, glazbenika, glumaca i pisaca. Ako ste u Augiju dobili aplauz i odobravanje publike onda ste sigurno dobro odradili posao. Između dva seta lider benda bi prošetao po lokalu sa staklenom kuglom za dobrovoljne priloge.
1998 mjesto je zatvoreno zbog financijskih problema. Dvojica prijatelja koji su i sami bili gosti Augija kupili su lokal i počeli sa preuređenjem. Nakon pet mjeseci svakodnevnog rada od petnaestak sati dnevno otvorili su jedan od najljepših i najintimnijh malih jazz klubova u Americi.
Priča kaže da staro ime nisu mogli zadržati pa su mu dali ime Smoke, po noveli Paula Austera, pisca koji je i sam često bio gost Augija. Poznati film Smoke sa Harvey Keitelom i Wiliamom Hurtom bio je inspiriran Augijevim životom.
Ako se zateknete u New Yorku i odete u Smoke nećete biti u onom starom zadimljenom Augiju jer je pušenje zabranjeno od 2003 godine, ali Augijev duh lebdi negdje između šanka i drugog korusa bluesa.

Osim gudačke, limenih i drvenih puhača i ritam sekcije u svakom orkestru, simfonijskom ili puhačkom postoji i jedna neizbježna sekcija koju je teško izbjeći.
To je sekcija orkestralnih idiota.
Quincy Jones je rekao da je u svakom orkestru važno sastaviti grupu koja nema kako je on rekao disonantnih osobnosti.
Moje iskustvo od 20 i više orkestralnih godina po raznim orkestrima sasvim je nepotrebno za prepoznavanje sekcije idiota u orkestru. Dovoljno je biti na dvije probe u nekom orkestru i oni će se sami otkriti sasvim neiskusnom i mladom glazbeniku.
Dugogodišnje orkestralno iskustvo može biti samo dobra prilika da upoznate dijapazon i razne dezene orkestralnih idiota. Ipak, sa godinama naučite da uvijek mogu iznenaditi i to kada se najmanje nadate.
Naravno, kao i sve sekcije tako i sekcija orkestralnih idiota ima svoj omiljeni klasični repertoar.
Harmonije toga repertoara su pravilom disonante tako da se i djela avangardnih kompozitora doimlju kao pjesme Stonsa ili U2-a.
Sasvim je normalno da idioti poznaju samo forte-fortisimo dinamiku kako u svirci tako i govoru.
Prije koncerta će već sa vrata pitati:’’ gdje je stol za glazbenike i kad je večera, do kad ovo traje, imam tezgu u deset’’.
Standardna verzija idiota će obično komentirati kompoziciju ili aranžman i davati prijedloge
kao npr. ’ovo je predugo treba skratiti, ja bi tu izbacio ovu frazu, jako je neprirodna’. Dijelo može biti vaše ili Mozartovo njima je svejedno jer iza sebe nemaju niti četiri takta skladateljskog iskustva. Ako ste pak solista i uspijete izmamiti aplauz publike i odobravanje dirigenta nakon koncerta će vas idiot pohvaliti, ali i napomenuti da vam je tvrdi pisak ili stare žice pa vam instrument zvuči nekako jadničko i tiho, a malo ste i falš pa i tempo niste pogodili. Jasno imate puno povjerenje u svog idota koji je dosada svirao sola jedino kad bi zabunom preskočio šesnaest taktova ili počeo svirati stavak koji još nije na redu.
Posebno su naši idioti omiljeni kod ton majstora i producenata. Ako u kojoj kompoziciji nemaju ništa za svirati ili ako imaju više od dvadeset taktova pauze na tonskoj probi će brže bolje odjuriti sa bine u gledalište provjeriti kvalitetu zvuka.
Nakon takta i pol pozornog slušanja će početi okretati glavom prema tonskom pultu i negodovati.
Iste sekunde nakon što pjesma završi povikat će:Katastrofa , katastrofa!
Znate već i sami da se njihovo diskografsko iskustvo svodi na vinas i betonske ploče.
U pauzi koncerta htjeti ćete se podružiti sa dragim vam prijateljima ili možda imate dogovor o nekom važnom poslu. Idiot će se niotkud stvoriti i početi komentirati;’’ koji komadi na garderobi, podsjeća me na jednu u mom selu koju sam j...’’
Na samoj probi su idioti izuzetno zabavni. Kada dirigent odbrojava oni još upravo završavaju svoj političko korektni vic o plavušama i pederima, a ako ga slučajno nisu uspjeli dovršiti ili im je inspiracija uzela maha iskoristiti će kakav dio kompozije sa piano dinamikom za još pokoji sočni komentar.

Ako netko svira solo ili je možda vokalni dio oni će za to vrijeme testirati stabilnost solistove intonacije i ritma svirajući svoj solo ili improvizaciju istovremeno, ali za četvrt tona previsoko i izvan tempa.
Kad se u kompoziciji pojavi teško mjesto koje ne mogu odsvirati,a zbog njih ponavljate već dvanaesti put u jednom trenutku će zaustaviti probu i početi se derati na dirigenta da kakva je to kompozicija, a oni to dobro rade, i to tako više ne ide, ma u k...c i autor i vodstvo za tako male plaće. Načisto će podivljati, pa vam je onda bolje šutjeti nego im se suprotstaviti jer poznati su po svom znanju karatea koji nije tek vještina za tabanje već i duhovna disciplina.
Nakon što je cijelom orkestru već prisjeo dan doći će i željena pauza, a idioti će nakon što su se fino ispuhali ljubazno pozvati na kavicu da vam rastumače još neke stvari koje su zaboravili.
Ako slučajno ne uspijete sakriti svoju kiselu facu, prijateljski će vam reći da danas nekako slabo izgledate i da li jedete dosta voća, evo i vizitka od jednog kiropraktičara.
To je jedan manji dio idiotskog repertoara i vjerojatno vam pada napamet još mnogo toga i prepoznajete sekciju idiota u svom orkestru i svaka podudarnost je slučajna.?

Prije nekoliko godina umro je neokrunjeni kralj harmonike i narodnjaka Mika Trulec. Bio je jedan od naših najvećih kafanskih glazbenika marginalaca koji nikada nije bio priznat niti od strane struke niti od medija. Moje sjećanje seže u rane sedamdesete do sredine osamdesetih kada sam s njim imao više desetaka gaža.
Francuzi su imali jednog Djanga boema koji se nije znao podpisati, a kamoli čitati note. Kod nas je to bio Mika, kao i Django hendikepirane desne šake kojom je ostacima prstiju stvarao glazbu koja je dopirala do srca sasvim običnih ljudi u birtiji u kojoj bi svirao(danas klubu).
Sedamdesetih, sve do čuvene nam ’stabilizacije’ prosječni je radnik, seljak ili vozač kamiona između četvrtka i nedjelje posjećivao lokale u Sesvetama, Dugom Selu, okolici Zeline i drugdje gdje je bila živa glazba, narodnjaci uglavnom.
Mika je bio garancija dobroj zabavi, bez obzira tko je još bio u bendu.
Osim što je znao i svirao repertoar od Triglava pa do Gevgelije njegovo pjevanje bilo je jednako uvjerljivo. Iako je imao zavidnu tehniku na harmonici što je i bilo pravo čudo s obzirom na stanje njegove desne šake nikada se nije njome razmetao već je iz Dallape izvlačio nevjerojatno tople zvukove i kad se danas sjetim kad bi negdje oko 4 sata ujutro zapjevao promuklim glasom blues pjevača: